Marketing
I'M STUCK IN THE MIDDLE OF MY MIRROR...
Zaglavila sam.. osjećam to.. Najgore je što sam to zapravo već odavno znala, ali možda si nisam htjela priznat.. Ne priznajem si zapravo ni sad, još uvijek potajno u sebi mislim da zapravo nisam zaglavila.. Ali na te trenutke vidim, osjetim prisutnost onoga što me duboko povuklo i di god se okrenem vidim svoj svijet.. Zaglavljena sam.. Zaglavljena sam u svom ogledalu, zaglavljena sam u tom svom svijetu s druge strane ogledala.. Osjećam da se nalazim duboko u njegovoj sredini i ne mogu se pomaknuti.. Možda se ne želim pomaknuti.. Možda zaista ne mogu.. Ali umorna sam.. Umorna sam od silnog nezadovoljstva koje je svakim danom sve prisutnije.. A znala sam.. znala sam od početka da će doći dan kada ću jednostavno biti nezadovoljna i da ću htjeti još, da ću htjeti više.. Ali opet sam se nadala da samnom neće biti tako, da ću odrediti cilj i da me neće povući dalje, da ću biti zadovoljna kad dođem do cilja.. Trebala sam znati.. Trebala sam shvatiti onda kad sam prvi puta pomakla cilj sa 57 na 55.. Trebala sam znati i onda kad sam ga pomakla sa 55 na 50, pa na 47 i na 45.. Sada sam na 45 i jeli dovoljno, jesam li sretna?? Ponekad jesam, al činjenica je da nisam još zadovoljna i da je cilj opet pomaknut.. Pitam se do kada.. Do kada ću pomicati cilj, do kada ću tražiti sve manje brojke i stati na nekoj na koju ću reći " E sad sam potpuno zadovoljna " ?? Mislim da znam odgovor.. Nikad.. Znam odgovor, al nastavljam.. ali zašto? Radi sebe ili zato što jednostavno ne mogu više stati, zato što sam zapela u toj prokletoj sredini ogledala di duboko u sebi znam istinu a bliže sebi se ipak i dalje uvjeravam kako je sve ok.. Ovakve misli me opsjednu na trenutke, ostatak dana je čvrsta volja ka novom cilju.. Ali ove misli me ubijaju, tjeraju me da posustanem, jer mi bude muka vise od svega, dosta mi je ovakvog života koji već predugo živim.. Dosta mi brojanja kalorija, vaganja, mjerenja, dosta mi je prokletih brojki i težnji za još i još i još... Kad sam jela zadnji puta... Stvarno ne znam.. Prije 4 ili 5 dana? Možda više ? Hrana mi je postala glavni neprijatelj, živim na dva nesscaffea dnevno i vodi, hranu više ni ne vidim kad otvorim frižder.. Vidim samo vodu i ništa više.. Više i ne osjetim glad, a ako i osjetim samo pogledam svoj odraz i sjetim se onog što želim i nastavljam dalje.. Ima dana kada se znam stvarno prepast pa se probam natjerat da ipak pojedem nešto, tada popustim, taj tren odlučim da je dosta i onda jedem.. Ali drugi dan sam jadna i očajna, još gore nego prije i onda se vratim nesscaffeu i vodi i tad mi je bolje i idem dokle ide.. Danima bez hrane, brojke padaju, jako sporo, ali ja sam sebi i dalje jebeno ista.. Duboko u sebi znam da je to -Ana- i znam da ću si vjerojatno biti ista i da imam još 10kg manje, ali ne mogu si više pomoći, zaglibila sam znam to-ponekad znam to... Ponekad si želim pomoć, al jednostavno ne mogu, jer svaki puta kad stavim nešto u usta osjećam se grozno i protiv toga nemogu ma koliko se trudila.. Upala sam u ralje.. Upala sam odavno u ralje, samo nisam htjela to vidjeti, a sada to više i ne vidim, vidim samo na trenutke poput ovog.. Pitam se sada opet do kad ću ovako, pitam se i otkud mi sva ova snaga dok vježbam i cijeli dan hodam i radim nešto samo da budem u pokretu, da što prije dođem do zacrtanog u glavi.. Čudim se da se ne srušim negdje i da imam snage uopče hodat i kretat se a danima ne jedem.. Sve mi je zbrčkano, sve mi je zapravo teško uopče i opisati ono što želim zapravo reći, objasniti što zapravo i kako se zapravo osjećam u ovakvim trenucima... Hoće li to ikada stati, hoću li ikada uvidjeti da sam možda ipak pretjerala, hoću li jedno jutro pogledati u ogledalo i vidjeti se kako -zapravo- izgledam? Znam već odgovor.. Duboko u sebi ga znam -NEĆU- ..
Post je objavljen 27.08.2012. u 20:37 sati.