Mind mapping

00:00

Ljudski mravinjak se zatresao otkucajem ponoći na satu Sudnjeg dana. Odbrojavanje je počelo. Jedan glas je razbijao sklad aritmije, disanje je postajalo sporadično. Ondje, duboko u sigurnim katakombama, zapetljanim poput najbriljantnijih laži, nalazili su se budući ostatci čovječanstva.

10...

Nedostojni evakuacije i amputirani od budućnosti, u iščekivanju najduljih 10 sekundi svojih života, posljednjih 10 sekundi svojih života. Kilometrima dugi genetski kodovi, prožeti destrukcijom u svakoj niti. Nuklearni holokaust, odgovor na najveći problem koji je ikad zadesio planet. Nemoguće je dizajnirati organizam koji će istovremeno posjedovati inteligenciju i instinkte, nuspojave mogu biti katastrofične, očito. Zapamćeni kao generacija koja je napokon ispunila svoju zadaću, zauvjek zapisani u povijesti svemira kao mravi koji su počinili kolektivni suicid. Kuriozitet koji nikad nitko neće znati.

7...

Svi ti životi, minula djetinjstva, zagušena u kukuljice prošlosti. Svaka upućena riječ, svaka težnja za boljitkom –izjednačeno s nulom, ništavnim brojem koji nikad nije bio tako definitivan. Još gore ...tako blizu. Na ovo se sve svodi, uskoro će plavetnilo umrijeti.

5...

Dolazi vatra koju majčine suze neće ugasiti. Suludi otkucaji srca. Iako znaju da je sve gotovo, oni se i dalje iracionalno boje, poput pasa pred uspavljivanje. Svi strahovi su nezaustavljivo postajali stvarnost, dok se smisao spremao pretvoriti u pepeo.

2...

Ironično, u posljednjem trenutku i najrazličitiji su rekli isto, zazvali su Boga. Idealan epitaf zaključen posljednjim dahom.

1...

Vrisak se utopio u detonaciji. Nečujne riječi su parale dronjke sa goruće kože. Slijepo sam pratio tragove, ali nemoguće je bilo uhvatiti korak. Njihove sjene u nestale u jarkoj svjetlosti. Neki kažu da ni ljudska duša ne može preživjeti iskonsko zlo. Nemoguće je bilo skinuti pogled sa tih lica, njena blijeda figura je palila rožnice. Čelična pera su pisala budućnost osuđenu na vječnu zimu i kisele kiše sa spaljenog neba. Mjesto iz djetinjstva, koljevka vrste postala je zapaljena ruševina prokleta radijacijom za stoljeća koja će doći. Sav taj potencijal, nestao u dimu. Sve je bilo uzalud. Postoji li mogućnost da smo mi posljednji u nizu propalih eksperimenata naših „bogova“?

Posljednjih tjedana sam vrijeme tratio/investirao u život u prošlosti/rekapitulaciju vlastitih postupaka. Čak i kad tratiš vrijeme životom u prošlosti možeš doći do nekih zaključaka, a investiranjem vremena u rekapitulaciju vlastitih postupaka možeš probuditi neka sjećanja. Sjećanja koja samo nekim čudom još uvijek postoje. Poput okusa iz djetinjstva, stoje u memoriji, bez mogućnosti da se ikad ponove. Poanta je jedno od onih ultimativnih pitanja, zar ne? Toliko stvari se događa naizgled bez svrhe ili sasvim uzalud. Može li se svemir okarakterizirati kao skup iracionalnih pojava, ili je on sam tako bolesno racionalan (da ne kažem planiran), ali ta racionalnost izlazi iz naših granica poimanja? Često je teško distancirati se dovoljno kako bi sagledao globalnu situaciju, ali naši životi su u mnogim aspektima pravi mikrokosmosi iz kojih je moguće vući usporedbu. Na neki, pomalo bizaran način, mi živimo u laboratorijskim uvjetima za promatranje svemira. Možemo li, tom analogijom, iz makrokosmosa dobiti odgovore na pitanja koja nas muče u svakodnevici?
Dolazim do zaključka kako je pojedinac prilično nebitan, iako se taj zaključak temelji na limitiranim činjenicama. Međutim, možda to i nije tako negativno. Zašto mi se koncept beznačajnosti tako sviđa? Svakako, ona umanjuje sve naše kvalitete i dosege, ali naši kanjoni neuspjeha i svega nehumanog se više ne čine tako tragičnima. Ako svemir ima smisao, onda se vjerojatno sadržava neku vrstu ekvilibrijuma. Samim time, naši životi moraju imati dovoljnu težinu da bi imali smisla, ali ne smiju biti previše važni, jer bi se taj teret slomio pod vlastitom težinom. Iznimke uglavnom potvrđuju pravilo. Da bi znao što je dobro, moraš pojmiti loše. Red ne može postojati bez kaosa.

Frame by frame (suddenly)
Death by drowning (from within)
In your own analysis.

Što se događa kada analitički um prestane inzistirati? U trenutcima kada prestane dovoditi u pitanje procese, i jednostavno im dozvoli da se dogode. Možda je to dobrodošla doza realnog iracionalizma u neuravnotežen, racionalan sustav. Postoji li mogućnost da je upravo to –ljubav?
Znam da je ljubav ultimativni kliše. Ali, da bi nešto postalo kliše, jednom je moralo biti dobro.

Step by step (suddenly)
Doubt by numbers (from within)
In your own analysis.

Jedna od stvari koja me ponajviše fascinira među ultimativnim životinjama (ili nama, kako god) nije ono iskonsko začeće naše težnje i potrebe, već njeno gašenje i nestanak. U stanju smo dati sve za izvjesno ništa. Kako u svemu tome malo ili ništa može značiti sve je vjerojatno nepresušno vrelo one nelogičnosti koja jednostavno postoji, esencijalna sama po sebi.
Život je lekcija koja me naučila neznatno mnogo i neizmjerno malo. Čak i autodestruktivnost može imati svrhu, zvuk svoju boju, a boja svoj miris. Želimo krasti tuđe snove jer želimo da nam bude bolje, a najviše strpljenja treba za one koji su izgubili strpljenje.



Woke up and I wanted to make you my harbour
cold light bleeding through the closed blinds deep the quicksand cage the soft hands

Hladan vjetar doslovce je trgao suhe grane dok je skladao svoju sablasnu simfoniju. Čuješ li? Zvuči kao da tisuće glasova šapuću svoju zavjeru nade. Asocira na nešto vrijedno sjećanja. Nešto gotovo genetski, iznad i ispod svega, kolabira unutar vlastitog smisla.

Made up but the moment dies
her breath threading the still night kiss the cold lips make the time slip

U mislima možeš naći više sumnje no što su neki vidjeli vlastitim očima. Ja sam ostao bez odgovora, i nisam ništa manje u pravu. Iritantna istina, kao da pali moje oči, samo zato što znam da je tu. Zašto jednostavno ne nastavimo slušati vjetar, kako pjeva svoju pjesmu o izgubljenima i nađenima?

Spaced out and I touch you to make myself calmer
cold light bleeding through the closed blinds deep the quicksand cage the soft hands

Za glavnu i utješnu nagradu ostaju oni, sa svojom istinom koja se temelji na pretpostavkama koje se temelje na izmišljotinama. Jer to je svijet za tebe, dvorac na temeljima od laži. Ne zato što je dobro, nego zato što je dovoljno za nas. To smo mi, gubitnici u igri svjetla i sjene.

You smile but the moment dies
her breath threading the still night kiss the cold lips make the time slip


...možda je svrha nekih stvari samo da prestanu postojati.

Slow down.

Tihi obrisi, zamotani u laži magle. Misli, zagušene poput sjene u difuznom svjetlu. Blagi vibrato u glasu, izgubljen u zaglušujućoj jeci tišine. Narkoza mislima rađa neke nove perspektive, riječi lome svijest baš kao što ogledala lome svjetlost. To smo u neku ruku mi, putnici hodnikom zrcala. Hodajući virusi, zaluđeni tuđim percepcijama stvarnosti. Čuješ li šapat razbijen od stakleni zid, u pokušaju da prati tragove koji vode nikamo. Dišemo zrak, ali ne dišemo zbog zraka.

You don't know the half of it.

Zatupljujuća neizvjesnost. Nakon takvog stanja uma, zarobljenog u vječitu napetost, i najmanje olakšanje se čini nestvarnim poput iluzije. Među paravanima privida nalazim svijet pozlaćene hrđe. Gledam svoj vlastiti san, kao da gledam odraz ogledala –u ogledalu. Iza sklopljenih očiju, daleko od površine, počiva u zabludi. Manje jedinstveno no što želim priznati. Ipak, tako neobično, jer dvostruko brže umire, ali ne sja ni upola jarko koliko bi trebalo. To je moj „zrak“. Riječi poput kapi kiše, traju samo tren u izgubljenosti među refleksijama naizgled racionalnih iluzija. Još samo ovaj dan i opet će biti ondje. Sladak okus lažne nade, kao da gasi požar probušenom bačvom benzina.

But, rest assured...

Katkad pitanje može biti gore od odgovora. Možda ih jednostavno imam previše. U pratnji koraka koji rađaju tragove, glupe činjenice guram pod tepih. Što se dogodilo sa stvarima zbog kojih prije nisam mogao trepnuti, a sada mi znače manje od melodije alarma koja me budi ujutro? Možda su stvari ostale iste, a ja sam upravo pogazio svaku tezu o čovjeku kao konstanti. No možda to i nije tako jednostavno. Što ako je obrazac ponašanja ostao isti? U tom slučaju smo veći paraziti no što sam prvotno sumnjao. Ili je sve samo još jedno ogledalo? Što tražiti iza pikselima seciranih očiju? Čemu osluškivati tihi digitalizirani šapat u slušalici? Zašto, kad svaku informaciju, svaki rezultat ionako u konačnici dijelim s nulom?

...I know nothing.

Riječi su svakako precijenjene, ali riječi su jedini alat koji imam. Samo putem riječi mogu dati do znanja da sam svjestan. Znam da je ispred mene, već toliko puta viđena, povijest onoga što me čeka. Toliko toga, nagomilano unutra, bez pravog razloga da ikad dođe na površinu. Riječi, zarobljene u vlastitom značenju. U svijetu problema i rješenja, ja sam nijedno. Kad istina spusti svoj crni veo i okrene leđa, kad se nađeš do koljena u blatu ne postoji tableta koja te može šutnuti natrag u koherenciju. Bez obzira gdje gledam, ne vidim, samo zurim. Jer sami od sebe se nameću odgovori za koje nikad ne bi ni trebalo biti pitanja, rješenja za probleme koji na prvom mjestu nikad nisu trebali ni postojati. Danas, čak i kad si blizu, dovoljno si daleko. Nekad ne znam razliku između opsjene u ogledalu i stvarne osobe. Ali znam da je svaka od njih suprotnost tebi. Bojim se da je to jedna supstanca života bez koje lako mogu. Može li netko pomisliti da su mi u stanju nedostajati? Što? Supstitucije za ljude koji su prijelazna rješenja? –Radije se hvatam matematike.

Već tradicionalno stavljam ovu stvar.

U2 New Years Day by Celtiemama
Prošla godina je bila adekvatan poticaj za promjene, od nove ne očekujem ništa manje. Ljudi, sretni blagdani!