petak, 25.01.2013.

Analiza ničega

Posljednjih tjedana sam vrijeme tratio/investirao u život u prošlosti/rekapitulaciju vlastitih postupaka. Čak i kad tratiš vrijeme životom u prošlosti možeš doći do nekih zaključaka, a investiranjem vremena u rekapitulaciju vlastitih postupaka možeš probuditi neka sjećanja. Sjećanja koja samo nekim čudom još uvijek postoje. Poput okusa iz djetinjstva, stoje u memoriji, bez mogućnosti da se ikad ponove. Poanta je jedno od onih ultimativnih pitanja, zar ne? Toliko stvari se događa naizgled bez svrhe ili sasvim uzalud. Može li se svemir okarakterizirati kao skup iracionalnih pojava, ili je on sam tako bolesno racionalan (da ne kažem planiran), ali ta racionalnost izlazi iz naših granica poimanja? Često je teško distancirati se dovoljno kako bi sagledao globalnu situaciju, ali naši životi su u mnogim aspektima pravi mikrokosmosi iz kojih je moguće vući usporedbu. Na neki, pomalo bizaran način, mi živimo u laboratorijskim uvjetima za promatranje svemira. Možemo li, tom analogijom, iz makrokosmosa dobiti odgovore na pitanja koja nas muče u svakodnevici?
Dolazim do zaključka kako je pojedinac prilično nebitan, iako se taj zaključak temelji na limitiranim činjenicama. Međutim, možda to i nije tako negativno. Zašto mi se koncept beznačajnosti tako sviđa? Svakako, ona umanjuje sve naše kvalitete i dosege, ali naši kanjoni neuspjeha i svega nehumanog se više ne čine tako tragičnima. Ako svemir ima smisao, onda se vjerojatno sadržava neku vrstu ekvilibrijuma. Samim time, naši životi moraju imati dovoljnu težinu da bi imali smisla, ali ne smiju biti previše važni, jer bi se taj teret slomio pod vlastitom težinom. Iznimke uglavnom potvrđuju pravilo. Da bi znao što je dobro, moraš pojmiti loše. Red ne može postojati bez kaosa.

Frame by frame (suddenly)
Death by drowning (from within)
In your own analysis.


Što se događa kada analitički um prestane inzistirati? U trenutcima kada prestane dovoditi u pitanje procese, i jednostavno im dozvoli da se dogode. Možda je to dobrodošla doza realnog iracionalizma u neuravnotežen, racionalan sustav. Postoji li mogućnost da je upravo to –ljubav?
Znam da je ljubav ultimativni kliše. Ali, da bi nešto postalo kliše, jednom je moralo biti dobro.

Step by step (suddenly)
Doubt by numbers (from within)
In your own analysis.

Jedna od stvari koja me ponajviše fascinira među ultimativnim životinjama (ili nama, kako god) nije ono iskonsko začeće naše težnje i potrebe, već njeno gašenje i nestanak. U stanju smo dati sve za izvjesno ništa. Kako u svemu tome malo ili ništa može značiti sve je vjerojatno nepresušno vrelo one nelogičnosti koja jednostavno postoji, esencijalna sama po sebi.
Život je lekcija koja me naučila neznatno mnogo i neizmjerno malo. Čak i autodestruktivnost može imati svrhu, zvuk svoju boju, a boja svoj miris. Želimo krasti tuđe snove jer želimo da nam bude bolje, a najviše strpljenja treba za one koji su izgubili strpljenje.

Image and video hosting by TinyPic

Woke up and I wanted to make you my harbour
cold light bleeding through the closed blinds deep the quicksand cage the soft hands


Hladan vjetar doslovce je trgao suhe grane dok je skladao svoju sablasnu simfoniju. Čuješ li? Zvuči kao da tisuće glasova šapuću svoju zavjeru nade. Asocira na nešto vrijedno sjećanja. Nešto gotovo genetski, iznad i ispod svega, kolabira unutar vlastitog smisla.

Made up but the moment dies
her breath threading the still night kiss the cold lips make the time slip


U mislima možeš naći više sumnje no što su neki vidjeli vlastitim očima. Ja sam ostao bez odgovora, i nisam ništa manje u pravu. Iritantna istina, kao da pali moje oči, samo zato što znam da je tu. Zašto jednostavno ne nastavimo slušati vjetar, kako pjeva svoju pjesmu o izgubljenima i nađenima?

Spaced out and I touch you to make myself calmer
cold light bleeding through the closed blinds deep the quicksand cage the soft hands


Za glavnu i utješnu nagradu ostaju oni, sa svojom istinom koja se temelji na pretpostavkama koje se temelje na izmišljotinama. Jer to je svijet za tebe, dvorac na temeljima od laži. Ne zato što je dobro, nego zato što je dovoljno za nas. To smo mi, gubitnici u igri svjetla i sjene.

You smile but the moment dies
her breath threading the still night kiss the cold lips make the time slip



...možda je svrha nekih stvari samo da prestanu postojati.


01:26 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>