|
Kratak predgovor:
Malo se bojim da neću uspjeti reći ono što želim. To mi se ne događa često.
Mislim da moje riječi nisu dovoljno jake, gotovo kao da ništa ne znače. Ipak, s količinom prostora koji imam one će morati biti dovoljne. Unaprijed se ispričavam čitatelju na ovom kaosu riječi.
Part I: Reasons Why?
Opet sam uspio prevariti samoga sebe. Bez kontrole. Naivno, poput djeteta. Zašto želimo biti među zvijezdama kada se ne mičemo iz ovoga blata?
Događa li se to meni da žalim za nekim jučer? Nemoguće, obećao sam si da mi se ovo više neće ponoviti. K vragu! Zašto se ne mogu programirati poput računala? K vragu! Zar je došlo do toga da na ovom svijetu strojevi žive bolji život od nas? Sramim se, kao da nemam pravo pitati. Što reći?
Znam kako je teško vidjeti pozitivne stvari u nekim ljudima. Zašto bih ja bio drukčiji ili ne daj Bože bolji? Neki ljudi to mogu. Ti možeš. Ali...
Kasno je, ako je ikad i bilo prilike. Ljudi imaju puteve, ne želim smetati, ali nikako ne želim biti ometan.
Oprosti, ja nadilazim ove stvari. Bilo je i vrijeme. Pitanje je samo želiš li ih nadići zajedno samnom?
Part II: Walk of Life
Lijepa si misao prije spavanja. Predivan si san. Ali danju na površinu uvijek ispliva stvaran život.
Na tom svijetu ljudi konstantno odlaze. Da, odlaze. Ne na onaj tako divan i poetičan način koji zvuči kao savršena podloga za rezanje žila neke zbunjene teenagerice. Ne, ljudi stvarno odlaze. Nikada ih više nećeš vidjeti. To je život o kojem ja pričam. To je život u kojem životi nestaju.
Vjera. Ne crkva! Vjera.
Onaj oslonac koji nam treba iz dana u dan. Bez obzira na ljude koji dolaze i odlaze. Razumiješ?
Zapravo, volio bih imati jedan smislen razgovor na tu temu, ali pod uvijetom da taj razgovor nije iniciran alkoholom. Ah, zato valjda i imam ovaj blog...
In the middle of the night
I go walking in my sleep
From the mountains of faith
To the river so deep
Stajao sam na tom malenom, tijesnom groblju, nisam osjećao stopala od hladnoće. I nije me moglo biti manje briga za to. Gotovo svi ljudi do kojih mi je stalo u ovom životu su plakali. Tuga je zarazna, ali ja sam više bio ljut. Ne postoji adekvatna smrt. Osoba koja me vidjela jedva 10 puta u životu mi je pružila neograničenu ljubav, bez pogovora, bez uvjeta. Kako to objasniti?
Osoba koja je othranila dvije kćeri i ima dvije unuke. Osoba koja je zračila sa optimizmom i pozitivnim osjećajima ne zaslužuje metastaze na plućima. Kako to objasniti?
Uopće nisam mogao plakati. Svatko ima svoj način probavljanja neke tuge, valjda.
I must be lookin' for something
Something sacred i lost
But the river is wide
And it's too hard to cross
U takvim trenutcima mi treba vjera. Jer očito ti nisi tu, iz ovog ili onog razloga. Nastaviti put na ovakav način mi je praktički nezamislivo. U trenutcima kada su koraci laki i u trenutcima je umor nezamisliv. Uvijek treba hodati.
We all end in the ocean
We all start in the streams
We're all carried along
By the river of dreams
R.I.P. -i pozdravi sve gore.
|
