Mind mapping

Kratak predgovor:
Malo se bojim da neću uspjeti reći ono što želim. To mi se ne događa često.
Mislim da moje riječi nisu dovoljno jake, gotovo kao da ništa ne znače. Ipak, s količinom prostora koji imam one će morati biti dovoljne. Unaprijed se ispričavam čitatelju na ovom kaosu riječi.

Part I: Reasons Why?

Opet sam uspio prevariti samoga sebe. Bez kontrole. Naivno, poput djeteta. Zašto želimo biti među zvijezdama kada se ne mičemo iz ovoga blata?
Događa li se to meni da žalim za nekim jučer? Nemoguće, obećao sam si da mi se ovo više neće ponoviti. K vragu! Zašto se ne mogu programirati poput računala? K vragu! Zar je došlo do toga da na ovom svijetu strojevi žive bolji život od nas? Sramim se, kao da nemam pravo pitati. Što reći?

Znam kako je teško vidjeti pozitivne stvari u nekim ljudima. Zašto bih ja bio drukčiji ili ne daj Bože bolji? Neki ljudi to mogu. Ti možeš. Ali...
Kasno je, ako je ikad i bilo prilike. Ljudi imaju puteve, ne želim smetati, ali nikako ne želim biti ometan.

Oprosti, ja nadilazim ove stvari. Bilo je i vrijeme. Pitanje je samo želiš li ih nadići zajedno samnom?

Part II: Walk of Life

Lijepa si misao prije spavanja. Predivan si san. Ali danju na površinu uvijek ispliva stvaran život.
Na tom svijetu ljudi konstantno odlaze. Da, odlaze. Ne na onaj tako divan i poetičan način koji zvuči kao savršena podloga za rezanje žila neke zbunjene teenagerice. Ne, ljudi stvarno odlaze. Nikada ih više nećeš vidjeti. To je život o kojem ja pričam. To je život u kojem životi nestaju.

Vjera. Ne crkva! Vjera.
Onaj oslonac koji nam treba iz dana u dan. Bez obzira na ljude koji dolaze i odlaze. Razumiješ?
Zapravo, volio bih imati jedan smislen razgovor na tu temu, ali pod uvijetom da taj razgovor nije iniciran alkoholom. Ah, zato valjda i imam ovaj blog...

In the middle of the night
I go walking in my sleep
From the mountains of faith
To the river so deep

Stajao sam na tom malenom, tijesnom groblju, nisam osjećao stopala od hladnoće. I nije me moglo biti manje briga za to. Gotovo svi ljudi do kojih mi je stalo u ovom životu su plakali. Tuga je zarazna, ali ja sam više bio ljut. Ne postoji adekvatna smrt. Osoba koja me vidjela jedva 10 puta u životu mi je pružila neograničenu ljubav, bez pogovora, bez uvjeta. Kako to objasniti?
Osoba koja je othranila dvije kćeri i ima dvije unuke. Osoba koja je zračila sa optimizmom i pozitivnim osjećajima ne zaslužuje metastaze na plućima. Kako to objasniti?
Uopće nisam mogao plakati. Svatko ima svoj način probavljanja neke tuge, valjda.

I must be lookin' for something
Something sacred i lost
But the river is wide
And it's too hard to cross

U takvim trenutcima mi treba vjera. Jer očito ti nisi tu, iz ovog ili onog razloga. Nastaviti put na ovakav način mi je praktički nezamislivo. U trenutcima kada su koraci laki i u trenutcima je umor nezamisliv. Uvijek treba hodati.

We all end in the ocean
We all start in the streams
We're all carried along
By the river of dreams

R.I.P. -i pozdravi sve gore.

Part I: Insomnia

Deep in the bosom of the gentle night
Is when I search for the light
Pick up my pen and start to write
I struggle, fight dark forces
In the clear moon light
Without fear... insomnia

Dani su potrošna roba. Čak i kada su podnošljivi, želim pobjeći od njih. Dalje od nepotrebnih informacija, dalje od svega što mi ne treba. No što kada ne možeš pobjeći, kada nemaš kamo? Mnogima nedostaje solucija. Zato je najbolje zaspati, zar ne? Neke stvari je ionako bolje prespavati.
Ali ja ne mogu spavati.

I can't get no sleep

Mijenjam krevet hladnim hodnikom. Bosim stopalima koračam po mrzlim pločicama.
Mijenjam meki jastuk mračnim stepeništem. Ostaje mi samo oprezan dodir i strepnja za svaki korak.
Mijenjam dan za noć. Sjedim u kuhinji, ugašeno je svjetlo. Gledam kroz prozor, ali ništa ne vidim. Ni traga mjesečini, samo slika šuma kiše kako odzvanja.
Kakvo je ovo ludilo? Zašto sam zarobljen u ovom naopakom svijetu?
Što može biti uzrok? Glad? Žeđ? Kako sam se doveo u ovo stanje naopake ravnoteže?
Zapravo, neke misli ne mogu izbiti iz glave. Poput kakve računice, pokušavam složiti neke stvari, naći veze. Teško je znati pravu istinu, jer ljudi šute. Možda ni ne znaju da ih netko sluša. Vjerojatno se boje da netko ne čuje njihove misli, jer tako je lijepo i ugodno kada sve držiš za sebe. Ima samo jedan problem. Kako možeš mirno spavati? Ja ne mogu.

I used to worry, thought I was goin' mad in a hurry
Gettin' stress, makin' excess mess in darkness
No electricity, something's all over me, greasy
Insomnia please release me

Vraćam se u krevet. Razmišljam kako mi je baka grijala mlijeko usred noći. Mlijeko i šećer, stari bakin recept, jednostavno mi se ne da probavati. Zabijam glavu u jastuk, toliko jako želim zaspati da jednostavno ne mogu. Pokušavam duboko disati, stavljam i vadim slušalice iz ušiju, okrećem jastuk...

Part II: White Noise

Televizor je ostao upaljen, prestalo je emitiranje programa. Bijeli šum je mrvio tišinu, ali nekako, napokon sam zaspao. Mirna noć definitivno nije termin kojim bih opisao ovu večer borbe na rubu. Snovi, tako nepoznat teren. Nepredviđene, bizarne i sulude situacije. Nikad nisam dva puta sanjao isti san. Samo je jedan lik isti kao i jučer? Kako je to moguće? Tko si ti da mi ulaziš u san? Što sam bliže to sam budniji...

One...take control of me?
You're messin' with the enemy
Said its 2..it's another trick
Messin with my mind, I wake up

...NE!

Part III: Awake

Budim se, razočaran. Bez odmora. Bez odgovora. Gledam na sat i doslovno ludim. Spoznaja da praktički i nisam spavao mi se čini tako nestvarno. Jutro se nikako ne približava. Odjednom, jedva čekam ono od čega bježim. Čekam novi dan. Stvarni svijet je tako hladan ...i smrdi.
Ne znam što da radim osim da ustanem i nastavim kao i do sada. Nastavim se pretvarati da ne znam kako stvari stoje s ove strane svijesti.


Soundtrack za ovaj post

Mad Max Tribute - Motorhead - Ace of Spades

Jednostavno je. Ne možeš izgubiti ono što nikad nisi imao. Sve je to ipak samo igra.