|
Side X:
Osjetim to. Nered u pravilima, aritmija u jasnim mjerama. Sivilo, vlaga. Previše hladno i pretjerano vruće. More kontradikcija, pokušavam kontemplirati ali nikako ne mogu. Kako naći granicu između racionaliziranja i čistog instinkta? Katkad bih zaista volio čitati misli, čak i pod cijenu da s određenim ljudima ne progovorim niti riječi do kraja života. U svijetu gdje bi ljudi jedni drugima čitali misli ne bi bilo dvoličnosti, ali je isto tako sigurno da takav život ne bi bio jednoličan. Jer skrivaju se. Pardon, skrivamo se. Među zidovima vlastitih soba, u tišini pričanja u bradu, iza lažnih osmijeha, poput kakvih zatvorenika leže stvarne osobe. Bez šminke i novčanika, bez loših viceva i još lošijih frizura. Ponavljaš riječ osobnost barem jednom dnevno? Hajde, pokaži pravo lice! Teško je? Nevjerojatno. Zašto? Zato jer sada sudiš sam sebe, ne sude te drugi. I to te jede, jer je drugome mnogo lakše lagati nego sebi. Vjeruj mi, znam kako ti je.
Polako stvaraš sliku, emuliraš je, nastojiš da ti se uvuče u kožu, u svaku poru. To je tvoja refleksija u ogledalu, ono što pokazuješ svijetu. A taj svijet je tako bitan, hrpa znanaca i potpunih stranaca. Ipak smo mi ljudi.
Što očekuješ? Ocjene?
Ako mene pitaš, uopće ne zadovoljavaš kriterije.
Kriterije za što?
Kriterije za razumnu osobu.
Kakav je, da ne kažem zločin, držati ono originalno u sebi. Sputavati karakter nauštrb standarda postavljenih mrežama marketinga, mozgova ispranih tragikomičnim likovima. Shvaćaj, sve ima lice i naličje, baš zato nemoj promatrati svijet ružičastim naočalama, gledaj na stvari ovakvima kakve jesu. Ne zbog mene i mojih implikacija. Radi to zato što voliš biti u pravu. Radi to jer se ne valja bojati činjenica.
Ja to radim svaki dan.
Baš je zato život izazov. Iako je svaka glavna nagrada utješna, iako pišanje u vjetar nije nimalo privlačno, to je čovjeku prirodno poput disanja. Možda je to razlog zašto izmišljamo neke idole, božanstva i anđele. Nekad ti treba i nešto jače od alkohola se prevariš. Može li uopće jače i kompleksnije od onoga što se skriva negdje duboko u tebi?
Side Y:
Osjetim to. Savršena harmonija. Svaki otkucaj srca, svaki dah. Sve je na svome mjestu. Tako topla boja, savršena temperatura zraka. Život u punom sjaju, pogled na svemir lišen mučnine zbog pretjerane konzumacije ljudskih odnosa sumnjivog datuma proizvodnje. Nije li upravo genijalno za promjenu malo vidjeti sreću u djeci koja se igraju, ili nervozno mahanje repom psa kada zna da ide u šetnju. Spokoj se dobro sakrio među nama, no on je tu. Držimo ga pomalo sebično za sebe. No u redu je. Okolnosti opravdavaju zataškavanje onog imena što ga ponavljaš prije sna. Zaobilaziš svaki oštar brid, izbjegavaš svaki rizik na koji si jučer možda i bio spreman. Nije stvar u sudbini, sada znam. Stvar je u jedinstvenoj prilici, u jednom prokletome trenutku kada po običaju zakasniš.
Jedinstveno, nikad ponovljeno. Svaki oblak kojeg promatraš, njegova forma nikad neće biti ista. Rasplinut će se negdje kilometrima iznad nas. Baš kao i mi praktički slučajno svrstani u kombinacijama koje su izvan našeg dosega. Oprosti ako te budim, ali shvati da niti ove tvoje godine znače apsolutno ništa. Baš kao lišće u ranu jesen, odustalo od vlastite svrhe, potpuno nepovezano i povrh svega, uzaludno potrošeno, bez ikakvog smisla i bez načina na nađe budućnost. Biti će grešaka, odustajanja, pokušat ćeš staviti stvari u vlastite ruke. Zaista, poput lišća kupimo negativu, ali naći će se način da se kratko zavaramo. Uvijek se nađe.
|
