|
...a vision softly creeping,
Left its seeds while I was sleeping,
And the vision that was planted in my brain
Still remains...
Miris, ne osjećam miris. Noktima grebem bljutavom površinom kako bih samo osjetio nedostupan okus. Teško se othrvati restrikcijama, gotovo je nemoguće. Kad si negdje duboko unutra upravo svaku tu restrikciju postavio sam sebi. Iako me sitnice iritiraju praktički do ludila, previše sam inertan da bih se ponio kao da mi je stalo. Pitam se što je to da me tjera usred noći da pišem ove riječi? Nešto me tjera da ustanem i odem usprkos okolnostima, lošem vremenu, zdravom razumu i ostalim nazovi-logičnim razlozima. Zapravo, želim hodati dok ne padnem na koljena, sve dok mi se i blues ne zgadi do te mjere da čvrsto odlučim živjeti za sutra.
I need you to believe in someting...
I need you to believe!
Samo me ovako glup san može izbaciti iz takta. Nemoguće je povjerovati da je to stvarnost? Kako prepoznati utopiju kad nikad nisi osjetio miris idile? Želim to ponovno čuti. Glasno. Još glasnije!
Samo još jedan pokvaren dan bez ideje, cilja, bez logike. Bos hodam tragovima kiše, tražim oslonac, negdje usred ovog ispranog mjesta. Posvađane boje se stapaju, hladan zrak mi ulazi u pluća. Osjetim kako mi misli dobivaju fokus. Vidim sve. Boju, lice, okoliš. Osjetim kako konfuzija dobiva svrhu. San je pretvorio laž u istinu, no svijest je pretvorila istinu u smisao. Tjera me da držim ritam. Vodi me na pravo mjesto. Mjesto gdje sam živ, u punom značenju te riječi.
Koliko snage iziskuje vizija, dosljednost toj viziji?
Koliku cijenu plaćamo?
Koliko nepovratnog vremena?
Koliko neuzvraćenih riječi?
Reci!
...ništa?
Ma tko bi to rekao.
I don't mind yeah,
I don't mind.
Lost my mind yeah,
I don't mind.
Can't find it anywhere,
I don't mind.
Gledam kako prolazi, ovaj dislocirani dan. Stopljen u bezimeno sjećanje negdje usred pretinca zaboravljenih slučajeva. Um. Upravo tu završava, na mjestu gdje je sve i počelo. Slijedovi slika što ništa ne znače, disharmonije zvukova koje više nitko ne čuje, diskonekcija umova koji se više ne razumiju, sažeti unutar limitiranog sjećanja u ovome dislociranome danu.
Looped around my eyelids
A thousand shining flecks
Pale against the canvas
Which hangs around my neck
Dislocated day
I will find a way
To make you say
The name of your forgiver
|
