Mind mapping

Bio je to oblačan dan. Oblačne misli pokisle od sive kiše koju su prizvali svojim djelima. Morali su otići, ostaviti dom... ali kakav je to dom ako se prema njemu destruktivno ponašaš? Zadnji pogled na mjesto iz djetinjstva. Uskoro će to postati ruševina koja će živjeti samo u sjećanju. A ti ćeš biti predaleko. Oni oblaci više nisu onako rijetki na onom nekoć plavom nebu. Sada je to bolest koju smo prenijeli na atmosferu. Uzeli smo sunce, i ne možemo ga vratiti. Naš zrak prestaje postojati, vrijeme je za promjenu. Vrijeme je za odlazak...

We sail through endless skies
stars shine like eyes

Postali smo izbjeglice rata kojeg smo sami započeli. Posljednji puta pogledaj nešto što su nekoć ljudi nazivali plavim. Nismo li upravo mrtvi kada uništimo ono što nas je određivalo? Nemamo hrabrosti pozivati se na tuđu odgovornost. Svi smo krivi. I ti, i ja.

The black night sighs
The moon in silver trees
falls down in tears

Bježimo od propasti, a znamo da ćemo je posijati na mjesto na koje dolazimo. Biti će to poput poligona. Opet ćemo svjedočiti usponima i padovima, ljubavi i mržnji. Opet će se rađati budale. Poput parazita izjedamo ono što nas hrani. Dom postaje sve manji, a više ga ni ne mogu gledati od suza. Ondje sam volio. Volio sam to, sada je to prošlost.

Light of the night
The earth, a purple blaze
of sapphire haze
in orbit always

Kakva laž, puna malenih, slatkih obećanja, nikad ispunjenih. Od ljudi kojima nikada nije ni stalo. Gledaju samo svoja posla, samo svoj svijet. Tako zatvoreno i ograničeno...
Ali kako da ih krivim? Kako da te krivim?
Svi smo takvi. Možemo promijeniti sve osim one "osnovne" životinje. Ona će živjeti dulje od svih nas.

Odvratno.

Žališ svaki svoj dah dok shvaćaš da si prevaren. Male, bijele laži stvorile su svoju mrežu. I dave te. Sve jače. Oni krivi za sve ne osjećaju krivnju, oni su takvi. Ali... ja... od sada šutim!
...ma kako se glupo osjećao.

While down below the trees
bathed in cool breeze
silver starlight breaks down the night

Jednog dana ću pogledati u Sunce, možda to neće biti isto Sunce, ali ja definitivno neću biti ista osoba. Promjene, kad ti kažem, promjene. Uskoro ću zaboraviti i tko sam, i odakle sam, ali zaboravit ću i tebe i njih. Mislim da sam u fazi u kojoj je lakše dopustiti nekim drugim ljudima da me lažu.
Tako započinje ovo naše putovanje. Svatko će različitim putem, ali svi ćemo tražiti isto. Svi ćemo i naći isto, iako to neće biti ono što smo tražili. Čak naprotiv, to će biti ono što smo ostavili.

And so we pass on by the crimson eye
of great god Mars

Sjećanja na vrijeme kad smo na nebu mogli vidjeti zvijezde. Želje i nadanja da ćemo ih jednog dana dotaknuti su ispunjena, ali pod previsokom cijenom. Urušeni gigantski dimnjaci su bacili sjenu koja se još uvijek nadvija tamo negdje. Napokon se zapitam:

"Vrijedi li uopće željeti nešto bez ikakve šanse za srećom? Zašto voljeti svijet koji je uništen, i nema mjesta za tebe?"

Zvijezde koje sam nekoć sanjao sada me uopće ne impresioniraju. Bolje je bilo sanjati ih. Snovi nisu postali stvarnost, ali stvarnost je postala noćna mora...

...as we travel the universe

Izobličena lica, glasovi... Njihove oči, jezici, zubi... Gotovo osjetiš da te diraju, i ostavljaju otiske prstiju na tvojoj duši. Suze bez razloga, smijeh iz sprdnje. Oko tebe su, mijenjaju sve po svom kroju, a ništa im ne odgovara. Ljudi.

You're so happy now
Burning a candle at both ends
Your self-loving soothes
And softens the blows you've invented

Tako samodopadni, sebični, patetični... najbolje je što to čak nije ni najgore.
Sve ima svrhu, logično objašnjenje, čak i opravdanje. Samo ako su zadovoljni.
...a zapravo su tako izgubljeni, ne znaju ni sami u što bi vjerovali. Tko zna? Možda su i izmislili vjeru samo da se manje boje smrti. Neki se ne boje smrti. Lažu. Kako se ne bojati za sve što si bio, možda sutra više neće postojati. Kažeš da ništa ne možeš izgubiti? A reci mi, molim te, da li očekuješ da ćeš nešto dobiti? Laži sebi, meni ne možeš.
Vidiš li prazninu između nas? Možda je bolje da nema ničega, tamo je mogla biti mržnja. Najgora pobuda koju nam je Stvoritelj dao. Mislite da ste bolji od životinja? Životinje ne mrze, one žive. Za razliku od nekih među nama...
Što su sve u stanju? Ne trebaju im razlozi, ne znaju za posljedice. Misle da je to neka dosadna riječ nekih dosadnih ljudi. Poput dijela sumorne propovijedi koja je toliko puta ponovljena da je više nitko niti ne čuje. Onda ti samo u dijeliću sekunde sve dobije na težini. Kao da si cijelo vrijeme sastavljao slagalicu, a nisi imao jebenog pojma o čemu se radi sve dok nisi stavio i posljednji komadić. Onda kažu: "Došlo je iz guzice u glavu." -Ne znam, katkad ne vidim razliku između to dvoje..
Tada se rađa onaj vjernik u tvojoj glavi, sada je lako naći vrijeme za boga. Sad si jadan, i to znaš.

Breathe in deep and cleanse away our sins
And we'll pray that there's no God
To punish us and make a fuss

Budalo! Moli se da nema Boga, da nema pravde. Moli se da istina ispadne laž, preklinji da riječ bude pogrešna. To ti je jedini spas, i nećeš biti prosvijetljen dovoljno da se pokaješ, ne iskreno. Baš si... čovjek.

Crack's healing up
Future soul forgive this mess
You waste twenty years
And wind up alone, demented

Osjećaš tup zvuk. Ima ritam... ubrzava. To je tvoje srce, shvaćaš da ga mrziš, u potpunosti. Ne pada ti na pamet jedan jedini razlog da bude drukčije. Ne brini, i on je čovjek, i on tebe mrzi. Ali što ako nije tako? Nismo rođeni bez ijedne vrline, barem ne svi.. Guranje ruke u vatru, kako slikovit primjer. Moraš imati prokleto dobar razlog, zar ne? Osjetiš kako peče, miris mesa i spaljene kože. Bol zatupljuje sve, nisi niti svjestan da svjedočiš da ti se tope nokti. Odjednom znoj, hladnoća, obamrlost. Kolika temperatura, kolika žrtva. Jedino što si dobio je hladnoća. Razočaran? Navikni se... (i ne guraj ruke u vatru više, budalo jedna).
Najbolja kazna je ona psihička, kada shvatiš da si nešto izgubio, propustio. Trenutak kada shvatiš da svi oni tvoji blesavi zakoni i odluke nisu donijeli rezultat. Dođe da poludiš... stvar je u tome što si već lud pa ti je ionako svejedno.

Odlučni da kontroliramo vlastite živote nebrojeno puta udaramo glavom o zid bez spoznaje da je on još uvijek tamo. Zapravo smo slijepi, a kontroliraju nas stvari koje poričemo. I tako poričemo sebe, ljubav, mržnju, laži, probleme... a svi su zapravo jedan velik problem.

Odakle sad sav taj nagomilani bijes? Vjerojatno spoznaja...
...da sam jedan od njih.

Odlučio sam ovaj post nazvati "Stanje stvari". Vrlo dobar naslov za temu o kojoj pišem.
Prilično sam nerealna osoba, i kao prvi korak prema popravljanju nekih stvari odlučio sam sagledati situaciju. Ali sve je nekako došlo spontano. Jedne trijezne subote shvatiš da ti se više ne da ovako. Nije ništa strašno, ali može bolje. Barem mislim...
Glupo je stajati i gledati kako drugi žive tvoje snove, to smeta. Ne želim da netko doživi ovo kao jadikovanje. Iako mi zapravo i nije stalo do toga.. jednostavno ne bi bilo ispravno.
Teško je biti objektivan kad se radi o vlastitoj koži. Kako biti staložen kada su u pitanju stvari zbog kojih ti se diže tlak? Misliš da je sve u redu, i onda vidiš kako svi više-manje imaju sređenije živote, zadovoljniji su svojom okolinom od tebe. Pa neću baš reći da mi je život pušiona, ima stvari koje me stvarno vesele, no ima mnogo mjesta za pomak.

-Ma zanemari posljednjih nekoliko rečenica, zvuče glupo, a i ima nešto glupo u njima.

Zanimljivo je kako svi teže biti poetski nastrojeni, kao neke umjetničke duše. Nekako mi je to sve glupo. To je pretvaranje kao i svako drugo. Ne znam da li je to kriza identiteta ili nešto slično. Čini se da je stvarno katkad teže biti svoj. Ali kako znati što si? Opiši se u dvije riječi. Znam da ćeš htjeti barem još jednu, neki će htjeti rečenicu ili dvije, a netko treći će me čudno pogledati i misliti da mu dosađujem glupim pitanjima. Tako je to, takvi smo mi. Različiti...
Ti voliš ono, ja volim nešto drugo. Heh... katkad mi se teško suočiti s nečim takvim.
Onda shvatim da sam ono što mrzim. Dvoličan sam u neku ruku... Dobar frend kada me netko treba, a istovremeno neviđeno đubre prema nekome drugome. Što je najgore, bez ikakva razloga...
Kako da budem bolji kad sam takav? Da, da... teško je biti svoj i dobar. Nekad je dobro biti smeće, katkad bolje prođeš, čak se tu i tamo osjećaš bolje ako si postupio kao neka flegma.
Čudno, u masi mojih textova često ne kažem baš ništa, a ima više riječi nego u ovom postu. Kratak je post, ali barem sam nešto rekao. Ako se mene pita to je pomak, čak i na bolje. Ne bih pogriješio ni da sam nazvao ovaj post "Big pile of shit" al' što je tu je...

Ima već neko vrijeme od trenutka kad sam prvi put slušao album You Had it Coming od Jeff Becka.
Jeff Beck je oduvijek bio više od gitarista. On je bio umjetnik, i ostao... U životu nisam čuo nešto tako neortodoksno, toliko izvan okvira. Čovjek nije stvarao glazbu na konvencionalan način. Jeff Beck svojom glazbom iscrtava vlastiti karakter, a to mogu samo rijetki. Iako je to instrumentalni album, na njemu se pojavljuje pjevačica Imogen Heap, no njezin glas je ovdje poslužio kao divan instrument, za dodavanje nove dimenzije.
Ali upravo taj glas, uvijek me podsjeti... na nešto zaključano negdje iza mojih misli.


Oh my God!

Nema toliko razuzdane noći da izbije to iz glave. Nema toliko vremena na satu da to zaboraviš.
Možda nisam takva osoba. Iako više ne mogu prilično sigurno ni reći kakva sam ja to osoba zapravo. Nije stvar u samopouzdanju. Valjda nikad ne možeš biti dovoljno flegma, baš kao što valjda ne možeš biti dovoljno osjetljiv. Uvijek se krajnosti nameću same od sebe.
Jedno je ipak sasvim sigurno, dvije suprotnosti se nikako neće privući. Uz pretpostavku, naravno, da su suprotnosti..

Jesen je napokon stigla, promjena vremena je dobra za promjene općenito. Ne smeta me ni kiša, ni oblaci... prazne ulice su uglavnom iste, samo prepune lokvi u kojima vidim onaj isti odraz koji vidim već godinama. Kao kad se zapitaš: "Pa dobro, tko je sad taj u ogledalu?". I shvatiš nešto kao: "Fuck, pa to sam ja!". Jesmo li svi takvi?

Svaka ta subota kao da je odlazak u nepoznato. Postalo mi je uzbudljivo, za promjenu. Više ne zurim u istu točku i mislim na.. ma nije bitno.
Jednostavno dođe trenutak da popiješ dovoljno. Onda scena kao u filmu... kiša pada, sam čekam autobus na koji ne ide nitko u to glupo doba noći. U glavi ti se počnu petljati riječi, pjesme, textovi, filmovi... kao slideshow. Blesavo, jel' da?

Well, I rolled and I tumbled,
Cried the whole night long
Well, I rolled and I tumbled,
Cried the whole night long
When I woke up this morning,
Didn't know right or wrong

Buđenje. Prokleto buđenje. Osjećaj prigušenog vriska u glavi. Dehidracija...
Zapitaš se kakve si to gluposti sanjao sinoć. Riječi se mješaju... Jesam li bio pijan ili sam to sanjao? Mislim da sam to sanjao dok sam bio pijan. Užas...

Well if the river was a whiskey
And I was a diving duck
If the river was a whiskey
And I was a diving duck
Well I would dive to the bottom
I swear, I'd never come up.

Baš je fora ovakav život. Netko sklon pretjerivanju rekao bi da se uništavam. Ali svi znamo da to nije tako. K vragu, svi i jesmo isti. Nije čaša najbolji način da se riješe problemi, ali je definitivno među najboljima, hehe...

Well I could have had religion,
In this bad old Sunday
I could have had religion,
In this bad old Sunday
But whisky and bad love,
Wouldn't let me have my way

Praktički sam smetnuo s uma da ljudi čak odlaze na misu nedjeljom. Ja to baš i ne uzimam kao neku opciju, nije da imam pametnijeg posla...
Treba analizirati svoje misli, razmišljati o stvarima koje su ti samo prividno bitne. Jel' da?
Bojim se za sebe. Razlog tomu je što sam se navikao na kavu. Nisam ovisan, ali mi se valjda prvi puta pojavila želja da je baš popijem. Toga me stvarno strah.

Što da kažem? Ovaj post je otišao u nekom sasvim drugom smijeru. Ah... što je tu je.


Lud je ovaj svijet u kojem živimo, neki više - neki manje.

Ima razlog zašto sve što vrijedi brzo ode s ovog svijeta. Ljudi moji, pa gore je party. A gdje je party, mora biti i ekipa.



...a svi znamo tko svira gore.

Samo se budale mogu razočarati.
Zašto?
Jer budale imaju očekivanja.
Haha... urnebesno, ovaj put nisam ispao budala.
Ovaj put...

Kad već nemate što pametno pročitati na mom blogu, poslušajte barem jednu dobru pjesmu:



...nije ona verzija koju sam tražio. Evo, sad sam i razočaran. Ugl. ovo je original, ja imam neku live verziju, koja mi je osobno čak i bolja.

Bad news just came right at my door
Something I never wanted to know
I knew... I'll never see you anymore.

The next thing, I was all alone
Without You in my arms
What to do? What to say?
How to turn this bad dream away?

Who's the guy that pulls the strings?
He only takes, never gives.
Hand of fate pulled the straw
Took away someone without a flaw
How can it be?
To take away this nice being away from me.
Street of life was too hard to croos
Step too far, step too close...

My friend, can anyone tell me is this our end?
Will I ever see your eyes?
I'll keep looking up in the sky

If I were You I'd be scared
Tell me
What's the view from way up there?
Tell me, my good friend.

So long!
Hope I will meet you again
Somewhere, someday...
Sometimes, at the end of time...
Forever, just You and I
You and I...

1.10. '08



Zbogom mačak moj mali, sretno do nekog novog susreta.