petak, 28.11.2008.

Nemam vremena!

Nemam vremena!


...Mislim da ću pobjeći u Mexico.


12:27 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 23.11.2008.

Murphyjev zakon:

Čuvaš li nešto dovoljno dugo, možeš to baciti.

-to je logika kojoj je teško prigovoriti. Stoga...


23:58 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 16.11.2008.

My Wall (Part 2)

Hey you, out there in the cold
Getting lonely, getting old
Can you feel me?

Vremena prolaze. Izolacija više ne zvuči onako negativno kao nekoć. Izoliran od hladnoće, izoliran od riječi koje peku. Nema buke koja mi je minirala koncentraciju. Sada sam svoj. Imam svoj popločen put. Odluke su moje, o nikome ne ovisim. Ali nitko ni ne ovisi o meni, ne činim ništa loše sebi, a ni drugima. Ako se mene pita, to je apsolutno fer. Sada živim ono o čemu je maštao onaj zaljubljeni klinac, prepun nekih pogrešnih vizija. Sjećam se kao da je bilo jučer...

Hey you, with you ear against the wall
Waiting for someone to call out
Would you touch me?
Hey you, would you help me to carry the stone?
Open your heart, I'm coming home.


Tada sam shvatio smisao Zida. Sve radiš sam, ali radiš samo ono što želiš. Ne vode te na mjesta na koja ne želiš ići. Ne slušaš glupe priče niti glupa objašnjenja za stvari koje te ne zanimaju. Bajke i filmovi pričaju priče o ljubavima, suživotu i pravdi. Vjerovao sam bajkama za malu djecu. Život je ipak, pisao drugu priču za mene..

But it was only fantasy.
The wall was too high,
As you can see.


No što su misli dalje plovile. Riječi hvale postale su patetična opravdanja. Sreća je postajala sve plićom, a ja sam ostao nasukan na obalama laži koje sam pričao sam sebi da se utješim. Zapravo, shvatio sam da sam stvorio zabludu kako bih pobjegao od zabluda. U tom trenutku Zid mi je trebao više od života. On je bio moj spas, no na duge staze on je bio propast. Jer moje riječi nisu izlazile iz njegovih hladnih zidina. Nitko me nije čuo, nitko... nije bilo sreće koju sam mogao podijeliti, nije bilo nikoga da ublaži bol. Nije bilo nikoga da mu ublažim bol. Tada sam shvatio prioriete čuda zvanog život. U lažnoj nadi da ima izlaza iz ovih hladnih zidova.

No matter how he tried,
He could not break free.
And the worms ate into his brain.

Hey you, standing in the road
always doing what you're told,
Can you help me?
Hey you, out there beyond the wall,
Breaking bottles in the hall,
Can you help me?


Kao što sam nekoć činio sve da ne čujem druge, uspio sam da ni oni mene ne čuju. Trebam pomoć. Ovdje negdje iza. Zašto svi gledate, zar ne razumijete što mi se događa? Izolacija je postala laž. Postalo mi je hladno, iako je vani bilo sunčano.

Hey you, don't tell me there's no hope at all
Together we stand, divided we fall.

Vikao sam dok nisam poderao grlo.
...a onda sam još malo vikao.

Is there anybody out there?
Is there anybody out there?
Is there anybody out there?


I've got a little black book with my poems in...

...a nemam ih kome čitati. Znam da su sprdnja, ali rado bih čuo nečiji posprdni smijeh. Kad bih barem vidio kakvu sjenu, znao bi da tamo netko stoji... ali u mraku Zida ne vidim ništa.

There's still nobody home.

Nostalgija je prerasla u bolest. Počeo sam gubiti razum. Nisam više mogao podnijeti sve ovo u sebi. Katkad je najbolje neke stvari zadržati za sebe, ne podijeliti ih s nikime. Znaš da ćeš jednog dana jednostavno eksplodirati ako tako nastaviš. No najgore je ako eksplodiraš kao ja ovdje, potpuno sam.

Hello?
Is there anybody in there?
Just nod if you can hear me.
Is there anyone at home?


Jednoga jutra otvorio sam oči. Ondje je netko stajao. Nisam ga mogao prepoznati. Ne znam tko je to...
Progovorio je riječi:

I hear you're feeling down.
Well I can ease your pain
Get you on your feet again.
Relax.

Ne znam zašto, ali vjerovao sam mu. Imao je moju nepodijeljenu pažnju.

I'll need some information first.
Just the basic facts.
Can you show me where it hurts?


Moja duša je bila otvorena. Pričao sam satima. Niti jednom me nitko nije prekinuo. Pričao sam i pričao...

When I was a child I had a fever
My hands felt just like two balloons.
Now I've got that feeling once again
I can't explain you would not understand
This is not how I am.
I have become comfortably numb.


Drugi dan sam se probudio. Te osobe više nije bilo. Imao sam vrućicu, buncao sam. Moj um je vrištao za S.O.S. signalom. U sobi nikada nitko i nije bio. Moj zid je zarobio moje tijelo, a sada uzima i dušu.

There must be some mistake
I didnt mean to let them
Take away my soul.
Am I too old, is it too late?


Bilo je vrijeme za promjene. Napravio sam plan bijega. Morao sam pobijeći iz mog staklenog zvona, nitko se nije sjetio ostaviti rupe za zrak. Ostajao sam bez razuma i zraka. Plan nije imao slabe točke. Neizvjesnost je ključala u meni. Bijeg je počeo!

Run, Run, Run, Run, Run, Run, Run, Run,
Run, Run, Run, Run, Run, Run, Run, Run.

With your empty smile
And your hungry heart.
Feel the bile rising from your guilty past.


Bježao sam koliko sam mogao. Znoj mi je oblio čelo, ostajao sam bez daha. No bez obzira na sve, nisam smio stati.

You better run all day
And run all night.
Keep your dirty feelings
Deep inside.


Bijeg od stvarnosti u svoj mali svijet je na kraju rezultirao bijegom iz svega što sam stvorio. To jesam bio ja. Čak i previše...
Bježao sam dok nisam naišao na neke ljude. -Ljudi! Napokon ljudi! Koliko su mi samo nedostajale sve te tužne duše, sve te laži i spletke. Svo to uzbuđenje.

Stop!
I wanna go home
Take off this uniform
And leave the show.
But I'm waiting in this cell
Because I have to know.
Have I been guilty all this time?


No oni su me samo dočekali s palicom za zaustavljanje. Prepuni suludih pitanja, totalno nesvjesni da sam si sva ta suluda pitanja postavljao dan za danom. Bježao sam od njih i sada su me uhvatila. Upitnici i izrazi čuđenja. Zašto mi to radite? Ali morao sam odgovarati..

You little shit you're in it now,
I hope they throw away the key.
You should have talked to me more often
Than you did, but no! You had to go
Your own way, have you broken any
Homes up lately?


Optuživali su me što sam se skrivao od čovječanstva. Ali to čovječanstvo je zapravo natjeralo samog sebe da se optužim na tamnicu svoje osobnosti. Nisam se mogao braniti. Časni sude, pogriješio sam, postupio sam sebično.

The evidence before the court is
Incontrivertable, there's no need for
The jury to retire.
In all my years of judging
I have never heard before
Of someone more deserving
Of the full penalty of law.


Zaslužio sam novi zatvor, ali ovaj je trebao biti vječan. No samo sam želio otići kući, u nadi da me se sjećaju. Zid me još uvijek držao. Strah od ništavila me izjedao. Iz ništavila sam pobjegao ... u ništavilu ću završiti.

Since, my friend, you have revealed your
Deepest fear,
I sentence you to be exposed before
Your peers.
Tear down the wall!


Čuo sam njihove usklike, smijeh. Pobijedili su! Pobijedio sam!
Tear down the wall! Tear down the wall! Tear down the wall! Tear down the wall!

Čuo sam urušavanje, odjednom me davno zaboravljeno svjetlo zaslijepilo.

The ones who really love you
Walk up and down outside the wall.
Some hand in hand

Zid je bio napokon srušen. Napokon sam bio slobodan. Shvatio sam da nema smisla bježati. Naravno, novi Zidovi će naivno zvati u svoja hladna naručja. Neki mogu živjeti tako, ja ne...


23:59 | Komentari (6) | Print | ^ |

srijeda, 12.11.2008.

My Wall (Part 1)

"...we came in?"

Spremao sam se na to kao nikad u životu. Ma ne... pretjerujem. Kao i uvijek pretjerujem. Ali tražim nešto danas. Čuo sam neke stvari, mislim da to baš i nije istina. Ne možeš živjeti izoliran iz cijeloga svijeta. Previše je dobroga i zla da ne bi bilo utjecaja na tvoj maleni svijet.

Thought ya
Might like to go to the show.
To feel the warm thrill of confusion

Tell me is something eluding you, sunshine?
Is this not what you expected to see?


Svi imamo svoja očekivanja. Ja sam nešto očekivao dok sam se primicao sve bliže, ništa osobito, ništa potencijalno eksplozivno. Imao sam razumno očekivanje. Tada, ali i inače to se za neke ne bi moglo reći.

All in all it was just a brick in the wall.
All in all it was all just bricks in the wall.


Još jedna kap u moru, još jedno zrno pijeska u satu beskonačnosti.

"You! Yes, you! Stand still laddy!"


-Probudio me glasan uzvik. Nisam niti shvaćao da sam se samo prisjećao nečega što mi se jednom dogodilo.

When we grew up and went to school
There were certain teachers who would
Hurt the children in any way they could

Exposing every weakness
However carefully hidden by the kids


Bijedni crvi koji su se hranili ostatcima ljudskog karaktera. Nadam se da im je prisjelo.

But in the town, it was well known
When they got home at night, their fat and
Psychopathic wives would thrash them
Within inches of their lives.
-zaslužili su, baš mi je drago!

Tjerali su me da postanem kao oni, morao sam se stopiti među njima. Nisu znali da ja to ne mogu. Stvorili su od mene samo broj. Samo ciglu u zidu. Sada ja gradim zid da se ogradim od brojeva. ...i od njih! Moram ga imati! Svijet je tako bolji kada si siguran u njegove temelje. Granice me ne sputavaju, one me čine sigurnom. Ona ima svoj zid. Ali ja ga neću vidjeti od svog zida, to ja zovem bijegom. Bijeg je najbolji kada pobjegneš unutar zidina. Moram samo popuniti neke praznine..

What shall we use
To fill the empty spaces
Where we used to talk?
How shall I fill
The final places?
How should I complete the wall


Ciglom na ciglu, ispunio sam praznine. Više nisam mogao čuti njihove glasove.
Sada iza zida... negdje tamo... još živi sjećanje na vanjski svijet. Na onu romantičnu tragediju koja me proganjala i nikako ne prestaje. Jedan glumac je bio pogrešan, a jednoga dana ću saznati točno koji. Nekoć sam pričao s ljudima. Isprva mi je to malo nedostajalo. No shvatio sam kako zapravo razgovorom ne postižem gotovo ništa. Sada se ne moram nikome opravdavati. Nikoga ne čujem više, čak da mi se i obraća..

Day after day, love turns grey
Like the skin of a dying man.
Night after night, we pretend its all right
But I have grown older
... stariji, čak i malo pametniji.

Pričao sam s ljudima samo u svojim snovima. To su bile noćne more!
Kako možeš reći NE kada znaš koliko mi to znači? Kako te mogu tražiti da kažeš DA ako znam da to nije ispravno? Začarani krug. Reci da... živi svoj život, nastavi graditi svoje zidove, samo nemoj uprskati. Ja ionako imam svoj svijet unutar Zida. Počeo sam dijeliti svoj život na onaj prije Zida, i onaj nakon njega. Svijet više nije bio isti. Zatvoren sam bio slobodan. Bez svih tih laži, bez obijesti, bez sasvim nelogične potrebe da škodim drugima i da oni škode meni. Zadnje što trebam su problemi, ovdje ih nema. Nitko me više nikada neće povrijediti. Nema više mušica koje te natjeraju da promjeniš svoje mišljenje.

Sve dok me jednog dana nisu pokušali isprovocirati. Mjesecima su vikali preko zida, ali Zid je bio dovoljno visok i čvrst. TV.. različiti kanali, a svugdje isti program. -"Počni se ponašati kao normalan čovjek, poslušaj me barem na trenutak dok ti govorim!". Kao da me netko laže. Ljubomorni su, žele uništiti idilu mog Zida. Žele me izbaciti iz balansa. Znaju da mi ne mogu ništa.

I don't need no arms around me
And I dont need no drugs to calm me.
I have seen the writing on the wall.
Don't think I need anything at all.


Prevršili ste svaku mjeru. Ne trebam vas. Gasim TV!

Goodbye cruel world,
I'm leaving you today.
Goodbye,
Goodbye,
Goodbye.

Goodbye, all you people,
There's nothing you can say
To make me change my mind.

Goodbye!


23:37 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 06.11.2008.

Headlock

All the leaves are brown
And the sky is gray...


Hodam ulicom. Nevjerojatno!
Ne, nema ništa nevjerojatno u tome...
Puše vjetar i nosi jato lišća koje je dalo svoje. Gledam oko sebe, osvrćem se. Ništa se ne događa. Upravo tako! U mom životu se ništa ne događa. Nema konkretnih pomaka, promjena. Dobro je što brod ne tone, ali malo vjetra u jedrima ne bi bilo na odmet.
Sve što trebam je lagana šetnja na svježem zraku. Bilo bi divno razmišljati o nekim drugim stvarima. Malo za promjenu... Znam, nikad nisam imao odgovore na neka pitanja. Ali nema veze... pa zamislite samo da mogu reći da mi je život savršen. Koliko bi samo ljubomornih ljudi bilo... bolje je ovako.

Razmišljam malo o svemu što se događalo kroz posljednjih 15-ak mjeseci i s nekim polusarkastičnim podsmjehom nastavljam dalje. Da, apsolutno nevjerojatno kako se okolnosti mogu zapetljati i onda riješiti, kao da je netko pucnuo prstima. "A Kind of Magic" -rekoše jednom velikani iz Queena. Bili su prokleto blizu. Između moždanih vijuga počnu se igrati neke sulude misli, kuneš se od sve što je sveto da ćeš sve ostaviti na miru, da nikad nećeš odustati i slične mušice. Onda shvatiš da gigantske stvari možeš jednostavno prekoračiti, a da margine nenadano iskaču ispred tebe poput pješaka na autocesti. (Ludnica od metafore, nema što...)
Malo me zbunilo kako sam odjednom postao ravnodušan i hladan na neke stvari. Tako je bolje, no mislio sam da će biti teže. Nije da se bunim..
Htio, ne htio postao sam jedan od onih koji se sažaljevaju sami nad sobom. To mi ne treba, nikako.

Distant flickerings,
It's greener scenery,
This weather's bringing it all back again.


Jesen uvijek budi onaj jedan dio nas koji spava ljetni san. Neki to zovu depresijom, sjetom i ostalim manje ili više psihološkim frazama. U međuvremenu se potrgaju dok definiraju nešto takvo, a ne shvate apsolutno ništa. Neke stvari ne trebaju ime, ali ih definitivno treba razumjeti, ili barem pokušati..

Great adventures,
This isn't in condensation,
I'm going outside to take it all in.


Ove ulice su postale moj spomenik, podsjećaju me na sve. Lijepo, ako već šetam sam, onda barem imam svoje uspomene uza se. A imam i svo vrijeme ovog svijeta za svoje misli. Ne prođe ni dan da se ne zapitam..

Is it too late to start got your heart in a headlock,
I don't believe any of it.


Ranjen si samo onoliko koliko to shvaćaš, koliko si dopustiš. Možda nekad nemaš potpunu kontrolu, ali kao da je drugi uvijek imaju. Znam da ne pitaš. Ali to su priče za malu djecu.

Is it too late to start with your heart in a headlock,
You know you're better than this.

Ne možeš se toliko zatvoriti da te drugi ne mogu čitati kao knjigu. Previše se trudiš, a onda shvatiš da nisi ništa postigao. Ništa ne boli više od spoznaje da si izgubio vrijeme. U posljednjih nekoliko godina su mi se događale dobre i loše stvari, ali jedno mogu reći. Živio sam život. Možete me kritizirati, omalovažavati i što sve ne, ali koliko vas to može reći za sebe? Za razliku od mnogih, žalim za jako malo stvari, a i to ću preboljeti. Tko zna? Možda već sutra...

Wear a different pair,
Just something out of stead,
Throw a stranger an unexpected smile.

Znaš da ćeš se jednoga dana probuditi i naći upravo ono što tražiš. Možda to neće biti ovaj mjesec, ali odlični su izgledi da bude još ove godine. Uostalom, nije teško dobiti ono što želiš, samo moraš znati što točno hoćeš.

With big intention,
Still posted at your station,
Always on about the day it should have flied.


How can you lose? -nikako vjeruj, katkad trebaš izgubiti bitku da bi dobio rat, to je normalno. To je Život.

You've been walking,
You've been hiding,
And you look half dead half the time.
Monitoring you, like machines do,
You've still got it I'm just keeping an eye.


00:47 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>