|
Izobličena lica, glasovi... Njihove oči, jezici, zubi... Gotovo osjetiš da te diraju, i ostavljaju otiske prstiju na tvojoj duši. Suze bez razloga, smijeh iz sprdnje. Oko tebe su, mijenjaju sve po svom kroju, a ništa im ne odgovara. Ljudi.
You're so happy now
Burning a candle at both ends
Your self-loving soothes
And softens the blows you've invented
Tako samodopadni, sebični, patetični... najbolje je što to čak nije ni najgore.
Sve ima svrhu, logično objašnjenje, čak i opravdanje. Samo ako su zadovoljni.
...a zapravo su tako izgubljeni, ne znaju ni sami u što bi vjerovali. Tko zna? Možda su i izmislili vjeru samo da se manje boje smrti. Neki se ne boje smrti. Lažu. Kako se ne bojati za sve što si bio, možda sutra više neće postojati. Kažeš da ništa ne možeš izgubiti? A reci mi, molim te, da li očekuješ da ćeš nešto dobiti? Laži sebi, meni ne možeš.
Vidiš li prazninu između nas? Možda je bolje da nema ničega, tamo je mogla biti mržnja. Najgora pobuda koju nam je Stvoritelj dao. Mislite da ste bolji od životinja? Životinje ne mrze, one žive. Za razliku od nekih među nama...
Što su sve u stanju? Ne trebaju im razlozi, ne znaju za posljedice. Misle da je to neka dosadna riječ nekih dosadnih ljudi. Poput dijela sumorne propovijedi koja je toliko puta ponovljena da je više nitko niti ne čuje. Onda ti samo u dijeliću sekunde sve dobije na težini. Kao da si cijelo vrijeme sastavljao slagalicu, a nisi imao jebenog pojma o čemu se radi sve dok nisi stavio i posljednji komadić. Onda kažu: "Došlo je iz guzice u glavu." -Ne znam, katkad ne vidim razliku između to dvoje..
Tada se rađa onaj vjernik u tvojoj glavi, sada je lako naći vrijeme za boga. Sad si jadan, i to znaš.
Breathe in deep and cleanse away our sins
And we'll pray that there's no God
To punish us and make a fuss
Budalo! Moli se da nema Boga, da nema pravde. Moli se da istina ispadne laž, preklinji da riječ bude pogrešna. To ti je jedini spas, i nećeš biti prosvijetljen dovoljno da se pokaješ, ne iskreno. Baš si... čovjek.
Crack's healing up
Future soul forgive this mess
You waste twenty years
And wind up alone, demented
Osjećaš tup zvuk. Ima ritam... ubrzava. To je tvoje srce, shvaćaš da ga mrziš, u potpunosti. Ne pada ti na pamet jedan jedini razlog da bude drukčije. Ne brini, i on je čovjek, i on tebe mrzi. Ali što ako nije tako? Nismo rođeni bez ijedne vrline, barem ne svi.. Guranje ruke u vatru, kako slikovit primjer. Moraš imati prokleto dobar razlog, zar ne? Osjetiš kako peče, miris mesa i spaljene kože. Bol zatupljuje sve, nisi niti svjestan da svjedočiš da ti se tope nokti. Odjednom znoj, hladnoća, obamrlost. Kolika temperatura, kolika žrtva. Jedino što si dobio je hladnoća. Razočaran? Navikni se... (i ne guraj ruke u vatru više, budalo jedna).
Najbolja kazna je ona psihička, kada shvatiš da si nešto izgubio, propustio. Trenutak kada shvatiš da svi oni tvoji blesavi zakoni i odluke nisu donijeli rezultat. Dođe da poludiš... stvar je u tome što si već lud pa ti je ionako svejedno.
Odlučni da kontroliramo vlastite živote nebrojeno puta udaramo glavom o zid bez spoznaje da je on još uvijek tamo. Zapravo smo slijepi, a kontroliraju nas stvari koje poričemo. I tako poričemo sebe, ljubav, mržnju, laži, probleme... a svi su zapravo jedan velik problem.
Odakle sad sav taj nagomilani bijes? Vjerojatno spoznaja...
...da sam jedan od njih.
|