|
Znate one dane kad vam baš ništa ne ide od ruke. Te dane smo baksuzi, proklinjemo sreću, život, ovaj svijet i sve na njemu. Eh pa uzmite si koju minutu i pročitajte ovo:
08:35 – zvoni mobitel, ona iritantna melodija koju sam stavio za buđenje više ne pali, postao sam imun.
09:10 – drugo buđenje, uobičajena jutarnja psovka jer sam se (opet) probudio
I sve je upućivalo da će ovo biti samo još jedan prosječan dan, ali danas je dan bio sve samo ne prosječan. Stalno kasnim, na autobuse, sastanke, u školu, kod doktora…
I jedva sam se spremio na vrijeme, izlazim iz kuće… kad ono telefon, moram se javiti. Zove moja najdraža teta i ispituje me o registraciji na neki vrag na Internetu, a meni odlazi autobus… izlazim iz kuće i po tko zna koji put promatram autobus kako mi odlazi, a do stanice imam kojih 50-ak m.
Ljutit se vraćam natrag u kuću s namjerom da idem biciklom. Svoj bicikl nisam vozio već mjesecima i nisam znao u kakvom je stanju. Gume su, naravno, prazne. I prvu sam nekako napumpao ali zadnja ima neki čudan ventil koji mogu napumpati sa nekom starom pumpom koja baš i ne radi. Nakon nekoliko minuta pumpanja sam to i otkrio. SCENA: pumpa leti iz garaže nasred dvorišta, zatim polako izlazim, uzimam je i bacam ponovno u garažu. Tada sam shvatio da mi je jedina opcija odlazak u školu na starom djedovom biciklu koji više ni on ne koristi. Bicikl je toliko star da se Metuzalem još vozio na njemu. Mnogi će se zapitati zašto nisam jednostavno otišao autobusom kasnije. Stvar je u tome što ne bih stigao na taj pred-nulti a to bi mi bio 24. neopravdani sat ove godine… odlučno sam sjeo na onu kramu od bicikla i krenuo u školu. Nakon nekoliko stotina metara bio sam mokar od znoja i mrtav umoran. I tako sam vozio tri kilometra, snažan vjetar je puhao ravno u mene, a ja sam se molio da me pokupi neki auto. Pokušao sam prebaciti brzinu na biciklu da mogu lakše okretati pedalama i tada mi je ispala sajla za mijenjanje brzina… naravno, zapetljala se u prednji kotač. Na sreću, izbjegao sam pad. Zatim je slijedila najveća nesreća: stigao sam u školu. Prva dva sata sam spavao, smišljao ovaj post i nacrtao ogroman logo od Black Sabbatha na klupu. Zatim se dosađivao na engleskom i onda otišao kući, pogađate, na krami od bicikla. I džabe mi vozačka, pokaz za autobus i moj bicikl kad ja moram ići sa tom krntijom. Još mi je ostalo nekoliko sati ovoga dana… ne znam, nadam se da se neće dogoditi više ništa.
Znam kako sve ovo izgleda, barem jednom mjesečno bude dan kad se poželite upucati nekoliko puta dnevno. I krivi su vam svi i sve. Jeste li kad čuli za Edwarda Murphya?
Čovjek je radio u američkom zrakoplovstvu i udario je temelje fenomenu danas poznatom kao Murphyev zakon. Fenomen se temelji na principu: ''Ako stvari mogu poći krivim tijekom, onda će se to i dogoditi''. Zvuči malo nevjerojatno, ali postoji čak i formula u koju unesete podatke poput vremena potrebnog za izvršavanje nekog zadatka, važnosti zadatka i sl. Danas postoji velik broj stavki vezanih uz Murphyev zakon, meni su neke od najdražih:
Nikad ne recite 'ups' u operacijskoj sali.
Stvari se pogoršavaju pod pritiskom.
Ništa nije toliko jednostavno da ne može biti krivo shvaćeno.
Poanta je umrijeti mlad što je kasnije moguće.
Rješenje problema obično mijenja problem.
Nakon što su stvari krenule s lošeg na gore, postupak će se ponoviti.
Nijednu knjigu nećete izgubiti posudivši ju nekom, osim one koju zbilja želite zadržati.
Uvijek je pogrešno vrijeme u mjesecu.
Svaki pokušaj da isprintate Murphyjeve zakone, završit će blokadom printera.
Ono što ljudi nauče od povijesti jest da se od povijesti ništa ne može naučiti.
Najbolje ideje već su pod copyrightom.
Nikad ne raspravljaj s budalom, ljudi neće uvijek primijetiti razliku.
Najgore smeće nastoji s televizijskih ekrana istisnuti obično smeće.
U prirodi ništa nije kako treba. Prema tome, ako sve ide kako treba... nešto nije u redu.
Osjećaš li se dobro, ne brini, proći će.
Ali nema veze… nikakav Murphy, viša sila ili nešto treće neće do kraja pokvariti današnji dan. Jer danas je rođendan Adrianu Smithu, legendarnom gitaristu iz Iron Maidena. Iako su sva trojica podjednako dobri Adrian mi je svojom melodičnošću oduvijek bio favorit. Još je svirao u Psycho Motelu i u bandu Brucea Dickinsona. Obavezno poslušajte Somewhere in Time, album Iron Maidena iz 1986 u kojem je Adrian pokazao kakve je pjesme u stanju pisati, daleko najbolje njegovo ostvarenje kao člana banda.
SRETAN ROĐENDAN!
Adrian Smith (27.2.1957- forever)
eh da…
Nabavio sam kartu za Headbanger's Pit i jedva čekam da ih vidim uživo.
|
