Mind mapping

Dogodi se da u životu naiđeš na raskrižje. I stotinu puta bi čovjek na cesti koja se račva u dva smijera najrađe otišao sredinom, no nešto moraš odabrati. Problem je u tome što nikada ne možeš biti siguran da je tvoj odabir točan.
Odabrao sam skretanje i vjerojatno neću požaliti. Svjestan sam što ostavljam iza sebe, nešto što neće proći dok vrijeme ne učini svoje. Kako je razočaravajuće spoznati da možda nije niti bilo šanse da skrenem na onu drugu stranu. Kako se samo suočiti s nečim takvim...
I upravo neprekidno nešto čekamo, kao da će se sve samo riješiti. A čekao sam cijelu vječnost, sada je toliko toga iza mene, povratak i nije neka opcija, a da sam barem pokušao sada bih bio kojih 50% hladnije glave.
Lakše je preboljeti razočaranje nego nešto što se nije dogodilo, a moglo je.
A pjesme neće izgubiti značenje, sumnjam da ću ih na drugi način slušati. Jednostavno moram krenuti dalje, to je moj put... a ne znam kamo me vodi.
Za kraj, možda ćeš ovo pročitati, možda nećeš to shvatiti kako treba, ali sjeti se toga kada čuješ pjesmu November Rain.

Don't you think that you need somebody, Don't you think that you need someone, Everybody needs somebody, You're not the only one

Prije no što napišem ono najbitnije u postu želim samo reći da ovo nije nikakav oblik nepoštivanja preminulih, možda je malo neukusno, ali je ovdje zbog onoga u naslovu, samo kuriozitet.
Dakle prijeđimo na stvar: U svom mobitelu prebacite tip unosa poruke u T9, zatim pokušajte napisati "Toše", naravno, zbog tipa unosa to će biti malo teže, zato stisnite redom brojeve 8673 i pogledajte što će pisati.
Subliminalna poruka ili ne...stvarno ne znam, ali je zanimljivo, jako zanimljivo

Svi imamo svoje horizonte, oni nas određuju, dijametralno nam daju prostora i ograđuju nas. No što se to nalazi iza svih horizonta? Iza poimanja ovog svijeta, možda zaista postoji nešto što nudi relativno logično objašnjenje za sve. Što ako je ovaj svijet odavno doživio apokalipsu? Složiti ćete se da nema govora o utopiji, čak naprotiv, naš svijet je – distopija.

Declare this an emergency
Come on and spread a sense of urgency

And this is the end, the end
This is the end
Of the World

Onečišćenje, mržnja, sebičnost, površnost su već poslovično oružje samouništenja. U žrvnju života, imamo li vremena za sebe i za druge?

I think I'm drowning
Asphyxiated
I wanna break this spell
That you've created

You're something beautiful
A contradiction
I wanna play the game

I nakon svega, koliko smo još ljudi, nakon gigantskih dimnjaka tvornica, rupa u ozonskom omotaču, holokausta i terorizma? Kako voljeti nekoga kada znaš da ste u smrtnoj opasnosti. Na stranu s paranojom, sutra se netko može raznijeti bombom, sutra neka nuklearna elektrana može imati izboj jezgre, sutra može biti prekasno...

Bury it, I won't let you bury it
I won't let you smother it
I won't let you murder it

Our time is running out
Our time is running out
You can't push it underground
You can't stop it screaming out

Our time is running out

No predpostavljam da onaj urođeni kod što ga svi imamo ne može biti pobijeđen...ne smije.

Lips are turning blue
A kiss that can't renew
I only dream of you
My beautiful

I gledam, negdje na rubu horizonta se nazire tvoj obris, poput duge. Stojiš tamo, znam da si to ti, no predaleko si, poput duge na horizontu.


There's nowhere left to hide
In no one to confide
The truth burns deep inside
And will never die

Zašto smo tako prokleti? Zar zaista moramo živjeti ovako? Možda se neke stvari ne vide s moga stajališta, no kako možemo nešto znati kada je sve prepuno paradoksa. Nikada neću shvatiti kako najmanje horizonte imaju oni koji stoje na najvišim planinama...

And I wont hold you back
let your anger rise
and we'll fly and we'll fall and we'll burn
no one will recall, no one will recall

This is the last time I'll abandon you
And this is
The last time I'll forget you
I wish I could

Look to the stars
Let hope burn in your eyes
And we'll love and we'll hope and we'll die

I jednoga dana nešto će puknuti, požari će buknuti, plavo nebo će se gušiti u dimu, ljudi će umirati, uzalud. Nafta, zlato, drago kamenje, droge će izgubiti vrijednost, ništa više neće biti važno. Hoćemo li biti svjedoci kraja dimnjaka? Hoćemo li svjedočiti erupciji mržnje? I gledam u mračnu noć, da li je moguće da naša budućnost nije ništa svjetlija?
I kako bi bilo lijepo vidjeti te sutra. Ti si, kako da to kažem? Poput vremena, konstanta, uvijek ćeš biti ondje, nakon svake apokalipse. Zauvijek. I bez obzira na sve, ove riječi, koje čak niti nisu moje, ostati će ovdje zapisane...

There's part of me
You'll never know
The only thing
I'll never show

Hopelessly, I'll love you endlessly
Hopelessly, I'll give you everything
But I won't give you up.
I won't let you down
I won't leave you falling
If the moment ever comes

It's plain to see,
It's trying to speak
Cherished dreams
Forever asleep

Hopelessly, I'll love you endlessly
Hopelessly, I'll give you everything
But I won't give you up
I won't let you down
I won't leave you falling
If the moment ever comes.

Hopelessly, I'll love you endlessly
Hopelessly, I'll give you everything
But I won't give you up
I won't let you down
I won't leave you falling
But the moment never comes.

Naposlijetku, svi smo mi ljudi, istovremeno nostalgični i spremni ostaviti sve iza sebe, živimo u prošlosti samo zato što se bojimo onoga što može donijeti sutra. Čini se ipak, da je sutra, izvan naših horizonta.

Koliko zaista vidimo?

It's bugging me, grating me
and twisting me around
yeah I'm endlessly caving in
and turning inside out.

Kada bi riječi bilo moguće složiti upravo onako da kažu točno ono što želiš, svijet bi bio mnogo jednostavniji. No teško je naći jedinstvo između misli i riječi, između instinkta i postupka. Nikako, baš nikako ne mogu opisati svoje misli, slike koje mi prolaze glavom, to nije ludilo ili opsesija, to je jednostavno vakuum između stvarnosti i snova, nešto poput jave, samo tisuću puta gore, ponajprije zato jer ne znam jesam li dobro ili ne. Apokalipsa jednog uma, urušavanje zidova zidanih od snova i želja.

'cause I want it now
I want it now
give me your heart and your soul
and I'm breaking out
I'm breaking out
last chance to lose control

Kronični nedostatak riječi...zar toliko može boljeti? A što je uopće bol? Da li glavobolja prestaje kada popiješ tabletu ili je ona još uvijek tu samo što je ti ne osjećaš. što ako se cijelo vrijeme samo zavaravamo, da li to olakšava situaciju? Može li se to stvarno nama događati, ja to ne želim više, želim izgubiti kontrolu, izaći, želim to.

yeah it's holding me, morphing me
and forcing me to strive
to be endlessly cold within
and dreaming I'm alive

I to me mjenja u nešto što nikada nisam ni želio biti, i koliko se borio, mogu samo sanjati da sam živ, jer ovo nije život, ovo je noćna mora svake agonije. A kad samo pomislim da nedostaje samo jedan djelić slagalice, samo jedan...

'cause I want it now
I want it now
give me your heart and your soul
I'm not breaking down
I'm breaking out
last chance to lose control

Netko je spomenuo tjeskobu? Pa to nije osjećaj, to je bolest, privremeno ludilo, poput utapanja u moru koje ne postoji. Kao da se opečeš na vatru koja nikada nije gorjela. Rana postoji, iako nikada ne saznaš kako je to točno nastala. I kako vjerovati u nešto što ne postoji? Kao da sam zadrti kršćanin, a sve stranice Biblije su potpuno prazne. I baš tako...sve je nekako prazno, bijelo, sivo i crno istodobno. Pa koji mi se to vrag događa? Kako sam si to mogao dozvoliti? Snovi ništa ne znače u svijetu budnih. Kao što ni razum nema veze s mojim mislima. I ima samo jedan način da sve olakšam...no sve na ovom svijetu može poći po zlu, čak i kada sve upućuje da to neće biti tako. Jednostavno je, postoje samo dva scenarija, ne znam koji je točno moj, no siguran sam da za jedan nisam spreman...pitanje hoću li ikada i biti?


and I want you now
I want you now
I feel my heart implode
and I'm breaking out
escaping now
feeling my faith erode

Kako opisati stanje kada se negdje nalaziš a potpuno si odsutan. Svi znamo što je to ali nekako je to jako teško definirati. Kako opisati osjećaj kada ti najdraža pjesma nije dobra? Sit sam svega, umoran sam, previše umoran.

Oh no never was the darkness so black,
No light and nowhere to go.

My spirit is crying for a love
So tired of being alone.
I remember He came here to steal,
and You are His stealer of souls.

Nemam ništa za reći, kao da riječi baš nemaju težinu u nekim trenutcima. A neke riječi ipak moraju biti izrečene...i nije to tako teško, ali posljedice...koliko se mi na njih spremali nikada nećemo biti spremni, naše želje su samo kapi u bujici života, potpuno beznačajne. A kako nam onda nešto beznačajno može značiti tako mnogo?
No koliko vremena imamo? Pa nitko ne čeka na nas. Jednostavno je glupo čekati...a opet... no jednom ću vidjeti koliko sam bio slijep, no tada će ionako biti kasno, zar ne?

I've been blinded, lost and confused,
darkness will call me no more.
Heaven is no friend of mine,
no God ever knocked on my door.

Nešto moram mijenjati, bez obzira na sve, ovako više ne ide…

It's calling my name,
this spirit's crying for love.
heaven's no friend of mine...

I can't do the talks, like the talk on the TV
And I can't do a love song, like the way it's meant to be.
I can't do everything, but I'll do anything for you,
I can't do anything, except be in love with you!

Mark Knopfler

-recite da je ovo patetično, nazovite to kako god želite, no i sami znate o kojoj se bolesti radi te da nitko nije imun