Dogodi se da u životu naiđeš na raskrižje. I stotinu puta bi čovjek na cesti koja se račva u dva smijera najrađe otišao sredinom, no nešto moraš odabrati. Problem je u tome što nikada ne možeš biti siguran da je tvoj odabir točan.
Odabrao sam skretanje i vjerojatno neću požaliti. Svjestan sam što ostavljam iza sebe, nešto što neće proći dok vrijeme ne učini svoje. Kako je razočaravajuće spoznati da možda nije niti bilo šanse da skrenem na onu drugu stranu. Kako se samo suočiti s nečim takvim...
I upravo neprekidno nešto čekamo, kao da će se sve samo riješiti. A čekao sam cijelu vječnost, sada je toliko toga iza mene, povratak i nije neka opcija, a da sam barem pokušao sada bih bio kojih 50% hladnije glave.
Lakše je preboljeti razočaranje nego nešto što se nije dogodilo, a moglo je.
A pjesme neće izgubiti značenje, sumnjam da ću ih na drugi način slušati. Jednostavno moram krenuti dalje, to je moj put... a ne znam kamo me vodi.
Za kraj, možda ćeš ovo pročitati, možda nećeš to shvatiti kako treba, ali sjeti se toga kada čuješ pjesmu November Rain.
Don't you think that you need somebody, Don't you think that you need someone, Everybody needs somebody, You're not the only one
Post je objavljen 28.10.2007. u 22:12 sati.