Kad te Gazda zove sebi onda ti, Njegov pravi, iskren i vjeran drug, pratioc i raširitelj širiš ruke i kažeš skrušeno: Nisam baš radio sve najbolje, ma kao i svaki čovjek sam, ali preko posrednika tvojih se kajem i šaljem sve ono što Ti već dobro znaš. I ufam se u Te, u Tvoju, kako riječ tako i prosudbu! Kao skromni podanik počašćen sam Tvojim – Praočevim – izborom i molim Te da me primiš u svoje dvore! Ili barem negdje blizu, pored.

Međutim, izgleda da se Gazdi ne ide samo tako i da se ovaj ovdje, taj naš mali sirotinjski, krvav, sjeban, natruo i sodomogomorski svijet ne (na)pušta srcem lako.

Jer tko zna?

Tamo negdje dvorci su samo san možda, a ovdje su za neke od oniksa java. Na novcima tima glava spava, a i štede da je strava. Kad se novaca ima, onda ima svega. I kad zašteka zdravlje, oporavak je blizu. Mjeseci čekanja u trenu se stope u samo jedan dan, a sve sestre i doktorska elita skoče, sva omražena i protjerivana kroz stoljeća nauka i s njom rođeni aparati i tehnika, sve to radi za jednu jedinu dijagnozu...

E moj slijepi, siromašni svijete.