„U to sivomaslinasto jutro dopratio sam je do krhotina potonulog grada i stao. Znao sam da dalje ne smijem, tu je bila njena zemlja. Okrenula se pozdravno kao i svakog jutra zadnjih mjesec dana, raspletena kosa zavijorila je na jutarnjem sjevercu i kontrastom ubrizgala toplinu u cijelu sliku.

Nikad je nisam pitao što radi u tim zidinama, samo sam zamišljao kako se njena crvena kosa isprepliće s mahovinom na posloženim krhotinama bračkog kamena odmah nakon što se okrenem, kako ih podupire i mazi, priča im priče o novom svijetu, a one njoj o mitskim bićima i junacima ugaslog doba. Ponekad sigurno i dozovu ta bića koja onda bezbrižno uživaju s njom u razgovoru i plesu, ali to, vjerujem, obično tek kad zamaknem za brdo. I dok razgledam otočki krajolik po tko zna koji put, upijam miris makije nošene maglom i u daljini pratim brod na nemirnom moru, ona se zabavlja i hihoće, ispituje i odgovara, sluša...“

Pijem kavu i nižem ove rečenice, povremeno dižući pogled prema prozoru koji gleda put, ne bih li uhvatio njen dolazak, ali kao i uvijek, promakne mi u zadnjoj rečenici, evo čujem ključ u vratima. Kaže mi, kroz smijeh, kad sam izvukao papir iz starog Remingtona, da je razlog puno jednostavniji, ali lijep kao i razgovor s mitskim bićem prve kategorije, ma još i ljepši. Obećaje da će me sutra odvesti.

Sutrašnje jutro osvanulo je slično kao i jučerašnje. Pred zidinama je izvadila ruke iz džepova suknje koje ranije nikad nisam primijetio, primila me za ruke i povukla.

Kroz labirint iza prvog zida brzo me provela, a tamo na kraju stavila je ruke u džepove i izvukla umotanu hranu. Majka je stajala mirno, naćulila uši. Bila je iznenađena i uplašena, no dva debela šteneta koja su mi već skakala po nogavici brzo su je smirili. Dok je majka jela, spustio sam ruke prema njima, mazio ih, oni su grickali i skakali oko mene.

Kad me je vidjela, samo se nasmijala...

Zaboravio si? – pitala me.

Ne, ali nisam imao izbora. – rekao sam.

Nećeš ni osjetiti, mjesec dana mazim te istim rukama. – rekla je.

Da, položio sam pseći ispit, izgubio alergiju i dobio punu kuću sreće. Zapravo na pola.

Ona je otišla, ostalo mi je njih petero.

Ni oni ne peru ruke.