Nerijetko mislima pobjegne.
A tamo, tamo priprema djetetov doručak, užinu za školu, a u pećnici već miriši mesni ručak kad se vrati iz škole. Na stolu je voće, a u kredencu keksi. On nerijetko peče kolače, a za večeru sprema palačinke s domaćim pekmezom koje ukućani obožavaju. Hoda na svojim nogama. Kad otvori frižider uvijek zaključi da sutra ne mora u trgovinu, sve ima. Možda samo kruh. Ali on ima vremena i brašna, a i struju može platiti – ispeći će ga. Misli ga odnesu u njihov mali auto uvijek napola punog rezervoara pa odbaci dijete do škole i suprugu na posao kojeg voli. Zapravo oboje vole svoj posao, a za njega su se i školovali. I to školovanje nije prekinuo rat. Koristi godišnji, ljetni je nešto duži, a zimski provedu na jednom od uređenih skijališta u zemlji.
Voli on tako pobjeći, ni ne naslućujući u što bježi.
A opet proključa u tako nekim trenucima, ostavi ga tada razum i srce mu odredi. Isto ono srce koje je školske dane zamijenilo rovovskim. Ono srce koje se uvuklo u sebe na sahranama suboraca, braće, prijatelja, ono srce koje je snažno pumpalo i iz njegovih granatom odnešenih nogu izdajnički šikljalo krv uokolo i natapalo zemlju koju nitko ništa nije pitao. Nekad, samo na kratko i u vrlo rijetkim slučajevima samoiskrenosti, najčešće dok bi sjedio u kolicima s one, zaklonjene strane ulice i gledao maglu kako prekriva susjedovo polje i muti njegove voćke, razumije i svjestan je da zemlja nije ta koja je bila žedna njihove krvi. A ljudi, da ljudi jesu. Ti neki ljudi, neprijatelji, krivi za noge i sahrane i nekad u mjesecu za njegov prazan stol. Te dane u mjesecu, potrošio je već otprije, ovo je samo nastavak zaborava, znao je tješiti sam sebe gledajući kako žena posuđuje od svojih.
Stalno je vrtio ratne filmove, znojio se i budio iz polusna osluškujući oko sebe, pokušavajući proniknuti u, činilo mu se, prevrtljivu stvarnost mira i rata, potpuno nesvjestan da se već godinama bori protiv neprijatelja koji svakim preranim buđenjem jača. On mu servira te more i goni ga repeticijom straha i smrti do ludila, on mu gura trofejni pištolj na čišćenje i mesingane ovojnice koje mame blještavilom s tupom sivom glavom. S njim, tim podmuklim unutrašnjim, ne izlazi na kraj.
Dok se vozio prema voćkama s pištoljem u krilu kroz glavu mu proleti misao: Energija u metalu, impuls sivoj glavi da se uglavi u sivilo glave. Pa pogleda oko sebe. Vrijeme je baš sivo. Ali na sigurnom je. Zatvori oči i udahne duboko. Miris jutarnjeg dima iz obližnjih kuća blago mu ispuni nosnice i prebaci ga u zemunicu. S dimom se pomiješa miris prve jutarnje kave koja se uvijek kuhala na otvorenoj vatri u onoj nikad dovoljno opranoj konzervi graha i učini mu se da je blizu smijeh Belog, Robija i Mariov uobičajeno podjebavajući jutarnji monolog usmjeren prema Saši koji se najviše ljutio i kojem jutro nije bilo najbolji dio dana. Smiješak mu preleti preko usana. Ostao je tako neko vrijeme, zatim otvorio oči znajući da time nestaje i smijeh njegove stradale ekipe. Proživio je taj zadnji smijeh već puno zima, no navika na njegov prestanak nije postojala. Okrene kolica prema kući.
Na trijemu je stajala supruga s kavom. "Mislila sam da ćeš možda vani..." – rekla je, spustivši tacnu na stol. On nije odgovorio, samo je uz tiho zujanje prišao stolu. Sekundu kasnije uočio je pištolj u svom krilu, pokušao ga prekriti dekom, no ona se već sagnula, spustila ruku nježno na njegovu i poljubila ga brižno u obraz.
"Dugo je do proljeća." – rekla je drhtureći.
"Dugo." – potvrdio je kratko.
