Dobar komad pepela pao je u jedva srknuti čaj od mente i to je bio taj trenutak. Ni rano ustajanje ni kuhanje čaja ni paljenje prve cigarete nije bilo bitno (OK, ovo zadnje ima nekih dodirnih točaka). No, znak sam ignorirao iako sam prosuo skoro punu šalicu čaja.

Onda sam dva put završio na wc-u.

Zatim sam furao malu, naravno već smo u polasku kasnili, u školu.

Na parkiralištu sam se sjetio mobitela koji je ostao u sobi.

Krenemo bez mobitela, jer kasnimo. Negdje na pola mosta u gužvi idem provjeriti koliko je stvarno sati, jer ovaj u autu ne pokazuje dobro i uhvatim se za džep. Naravno, mobitela nema. Milo dijete ima i kaže koliko je. Izrazim duboku sumnju da ćemo stići na vrijeme. Grijanje sada već fino radi – ovo je samo osvrt na jutarnju temperaturu. Tamo negdje kod Lisinskog pukne sunce, maglu smo konačno ostavili Trnju i Prekosavlju i živnemo oboje.

Ostavim dijete taman u sekundu pred školom i krenem po mobitel.

Na Miramarskoj gužva i reko' sad je prilika da nazovem dragu jer ću u svoj toj strci zaboraviti. Za džep – jebiga.

Dođem doma i idem pametno prvo staviti leće, jer ću ionako na posao doći u redovno vrijeme, pa je bez veze da ih tamo stavljam. Stavim leće, gricnem keks i kod auta se sjetim praznog džepa i uopće razloga zašto sam se vratio doma. Odem gore, uzmem mobitel i kabel za svaki slučaj i spustim se do auta. Skoro zakasnim na posao.

Mislim da ću ipak ubuduće ignorirati mobitel.

Ili cigaretu?

Najbolje bi bilo oboje, međutim, imaju te neke super aplikacije koje prate dane i sate, pa čak i uštedu… ako prestanem pušiti.