Furam dijete na zbor i prolazim jednom od onih sretnih ulica gdje je policajac sveprisutan. Pa i kad ga ne vidiš. Jer tamo mora biti. Nisam se iznenadio ni ovog puta. Ni kad su me zadnji puta legitimirali dok sam čekao gospodičnu. Ni predzadnji. Ma uvijek naleti neki novi i mora vidjeti što tu radi taj neki bezobrazni i demode auto koji se bezobzirno parkira pred ulazom stanarima koji ne ulaze autima u dvorište. OK, to mu je posao, i nemam problema s tim, osim ponavljanja uvijek iste priče koja mi je pomalo dosadila.

Međutim ovaj maše s palicom, popularnom lizaljkom. Pogledam prvo u retrovizor – nema nikoga, pogledam njega – ne šali se. Ništa, stanem, otvorim prozor: Redovna kontrola vozila, molim vas vozačku i prometnu. Recept todorićevih kioska se nezaustavljivo širi.

Izvadim i dam dokumente, on se malo udalji, pa razgovara bežično – može provjera…

Znate da vam ne radi desno svjetlo? – kaže mi nešto kasnije.

Znam, kimnem glavom. (Naravno da znam, spremam se to popraviti. Malo sam lijen jer ipak radi pozicija, pa nije da ne radi ništa.)

On se nasmije na kratko. Vjerojatno je po defaultu očekivao neku tužnu, dobro razrađenu laž.

Vrati mi dokumente i kaže suzdržano nasmiješeno: Hvala i popravite svjetlo!

Kad je sve laž, efekt istine je nezanemariv.

A možda je samo mislio: koja budaletina…