Sjedimo u lokalnoj kvartovskoj birtiji bijelih zidova, dimom zagušenog svjetla i prožetih drvenih greda, impregniranih tamnih i masnih stupova.

Žamor.

Za stolom smo u kutu. Pepeljara je načeta, dvije poluprazne krigle na dohvat ruke rose se, pokoja kondenzirana kapljica spusti se na stolnjak kariranog uzorka.

Rekao sam mu da je glavni lik moje priče. Nije vjerovao na prvu, a onda sam objasnio.

Digao se.

"Ući duboko, grabiti iznutra, pomiješati sjećanja i sadašnjost, osjećaje… Stari moj, bili smo goli jedan naspram drugoga, ti si vidio mene, ja tebe. Uvijek. A danas me stavljaš u ulogu majke koja se rođenjem ujedno i odriče svoga djeteta. To će nesumnjivo boljeti, znaš i sam."

Pa sjeo.

Kimnem glavom. Ne požurujem. Cijena raste.

Opet ustaje.

Počinje sa slikama:

"Vidim kišu. Cmolji već danima i potapa one dijelove gdje nisam. Kasnije uranja u mene ili ja u nju i to uvijek završi isto. Spreman sam - uzimam stari, iznošeni, sivi baloner, stavljam ruku u džep i izvlačim mrvice duhana, slušalice nabijam u uši, Cohena na srednje, šešir, čizme. Šetam gradom dok se ne natopim. Kasnije biram kvartovske birtije. Ulazim u njih kao da sam svaki dan tamo. Nekad me dočekaju OK, nekad ne. Ne brine me to, prolazno je.

Kao i svakog puta do sada.

Ali kad prhnu prve pahulje, opet sam na ulicama grada. Bijeli se grad, ljudi drže kišobrane, meni šešir brani. Ukradem ružu na Cvjetnom i poklonim nekoj njoj na Trgu, neobavezno, bez spike, smijem se, hladno im je, meni ne, jer znam da će proći. Sve prolazi, pa i ova zima meni draga, istopit će se i nestati – bez traga. Kao da je nikad bilo nije. Ili skoro tako. U sjećanju ostaju lijepe slike - osmijeh, poljubac, stisak ruke. I kad furam tim nekim sporednim uličicama i stubištima, ponekad stisnem toplinu i osjetim ljubav daha na licu. A i na picu odem. Tamo peć je krušna, topla kao i ta prva riječ koja nije glad.

Dani se izmjene, mjeseci s njima i smijehom primjetim.

Sad će ekipa izmiliti u centru. Moja energija je na 100%, imam osjećaj da bih mogao samog supermena srediti jednim udarcem, a ne modnim dodatkom. Ljudi su smiješni, ali neću o njima. Najdraže mi je u tom svemu vidjeti cvat voćaka,… ma katkad progovori ta potisnuta duša, ona seljačka,… ne, nije zagrebačka. Možda dio majke i onaj dio oca, Bundekom dok smo hodali, u gustišu budili fazane, gledali procvjetale žutike… Ili miks svega. Ne znam.

A toplo kad je – tad smo po Pruđu budili cvrčke vlatom trave. Danas (i već duže) brijem na more. A nisam bio dvije godine. Nemam auto, ni posao. Nekad posramim ogradu Šalate i bućnem se. Život te puni, a onda ga koristiš. Jedva preplivam širinu, na kraju mi ni dužina nije dosta. I nije Šalata zamjena za more. Ali kad je vruće dobro dođe. Grad je pust. Meni gušt – gdje god da odeš – super.

Car si. Kralj."

Tajac.

Nakloni se nekoliko puta pogledima uperenim u njega uz teatralni pokret rukom. Okrene stolac naslonom prema stolu i sjedne ležerno spustivši ruke na njega. Jedva primjetni osmijeh odaje zadovoljstvo performansom.

"Gazda!"

Rukom opišem krug.