Vozimo se tom močvarom već neko, meni predugo, vrijeme. Nad nas se nadvilo višestoljetno razgranato i vlažno drveće, spuštajući grane do glava, komaraci u rojevima nalijeću na nas, lijepe se za kapljice na koži i umiru. Ulazimo u riječni tok u kojem, primjećujem, pretjerano uzavrelu vodu. Dignuti mulj u inače tamnoj vodi močvare i predvečerja razblaži je smećkastom bojom, no, iako se ne vidi što je, nema dvojbe što nam uskomešana voda želi reći. Pomislim kako ne bi bilo dobro upasti u nju.

Idemo prema starom, poznatom i razvikanom mjestu, sceni filmskih čudaka, ekscentrika i zaljubljenika filma. Tu sam samo kao gost.

Dočekuje nas limuzina, vozimo se malo uskim, malo širim cestama, ali vrlo kratko, možda desetak minuta, koliko mogu procijeniti. Limuzina tada staje, dio ljudi izlazi. Ostajem s povlaštenom ekipom koja se još vozi po mjestu. Kuće su sve kamene, malo me podsjećaju na sherlokovski London; visoke po dva, rijetko tri, kata, naslonjene jedna na drugu, blokovski raspoređene; kad se uđe u jednu ulicu, nema prolaza između kuća sve do sljedećeg križanja.

Naš vodič obučen u dugački crni plašt s unutrašnjom mišjom sivom bojom ozbiljno priča. Stajemo, izlazimo svi, razgledavamo. Već je pala večer, na kućama s uskim i visokim prozorima tu i tamo pojavljuje se slabo treperavo svjetlo, lojanice ili karabitke, ali sigurno svjetlo otvorenog plamena.

Vraćamo se prema limuzini, u trenutku me uhvati neka slabina, predosjećaj koji ne vežem s ničim posebnim, osim uzbuđenjem putovanja i svojom slabosti koja se uvijek javlja u nepoznatom. Pogledam oko sebe, nema je. Osjećaj slabosti se pojača. Tražim pogledom, ali ne mogu vidjeti. Srce mi lupa sve jače i jače. Osjetim ga u vratnim žilama i čujem u ušima. Vjerojatno nisam uspio dobro odglumiti suzdržanost i hladnokrvnost, kada mi je prišao vodič; smiruje me, kaže da je otišla sa sestrama, misleći na tri djevojke isto obučene kao i on.

Malo se smirim, ali i dalje nije dobar osjećaj. Što zbog nestanka, što zbog vodiča koji me čita. Vodič mi govori da to nije ništa strašno.

„Strašno?“

Upućuje nas prema limuzini, i dok neki sjedaju, nekontrolirano istrčim van. Ubrzo sam na dvadesetak koraka od limuzine. Stajem. Okrećem se. Prilazi mi vodič. Govoreći polako i dugo, razgovjetno, a opet nerazumljivo, u glavi i srcu pretvara se u dobrog i suosjećajnog, starog prijatelja od povjerenja, objašnjava mi nešto što u tom trenutku sveopće panike ne razumijem i ja se opet nekako smirim, ali i dalje iznutra ostajem nemiran. Moram s njima. I dalje je nema, nema.

Dolazimo do, da li starog ili samo filmski obrađenog, dvorca, centralnog mjesta. Neodoljivo me podsjeća na kulise iz još starijih filmova strave i užasa: uzdiže se visoko tamno crn u crnoj noći. U najvišem svojem dijelu s vanjske strane jedva se vidi mali osvijetljeni prozorčić. Sve ostalo je u crnini. Crne su i odore koje nosi ekipa, osim kad zapuhne vjetrić i otkrije unutrašnjost. Tada bljesnu u sveopćoj tami kao riba dok se hrani na mjesečini.

Unutra je svijetlo, bijelo, prostrano i veliko. Visoki svodovi, nestaju u svjetlu. Prilazimo ogromnim, teškim vratima, a kako sam pri kraju tog naguranog i začudno tihog mnoštva ne vidim, ali ipak čujem kako veliki ključ zvoni otvarajući metalna vrata. Tek prilaskom otkrivam da su to rešetke pred visokim masivnim drvenim vratima, sada već otvorenima.
Nova prostorija još je svjetlija od one vani, ljudi se smještaju po čudnim razvedenim bijelim terasama jedva prepoznatljivim pod jakom svjetlošću, gotovo bez sjena. Svi smo obučeni crno-bijelo, za veliki i važan prijem koji čekamo. Nema namještaja, ničega, samo te sitne, slabo primjetne, terasice u prostoru.

Mali dječji stisak osmjehne me za trenutak. To je moje dijete. Pogledam je, nekako mi je čudna, drugačija. Kažem joj to. Kaže ona da je to zbog frizure koju ima. Sad vidim njenu kosu i mnoštvo sitnih, raznobojnih špangica. Obučena je isto kao i vodič. Samo ona ima bijelu unutarnju boju plašta, kao i bijelu košulju.

„Devina mi je rekla da se sada stisnem uz tebe i pokušam zaspati.“

Zvuči sretno, a riječi joj se lome i jedva prelaze preko usana. Izgovor joj je težak s naporom kojeg čujem i osjećam, ali ne vidim na njoj. Ona toga nije svjesna. Sva je obla u licu, obrazi su puni kao da ima nešto u ustima, sva je nekako zaokružena, zaobljena, udebljana. I uspavana. Ne govorim joj to, ne želim je dodatno uznemiriti svojim nemirom koji mi je uzročno sve jasniji.

Prene me zaključavanje onih rešetki, debela masivna vrata već su prije zatvorena, to nisam primjetio.

Pogledam po prostoriji i tek sada vidim da su to sve roditelji s djecom. Točnije s jednim djetetom. Neki su već legli, neki još traže mjesto. Sve se odvija sporo i u tišini. Ni sam ne znam zašto sam svjestan da su roditelji tu kako bi utjecali na mir svoje djece, a i djeca na njihov.

Sjedam i ja, naslanjam se na zid, zagrlim je, stavim glavu na prsa. Još nekoliko trenutaka sve je presvijetlo, zasljepljujuće, zatim se sva svjetla ugase i nastupi crnina; moj najcrnji doživljeni mrak. Jedino svjetlije je mali prozor u dnu prostorije, kojeg tek sada postajem svjestan, kad je već obasjan slabašnom mjesečinom i kad mi se čini da je kasno.

Dijete već spava.

Stisnem je uz sebe još više i nisam siguran jesam li rekao tiho ili samo ponavljao u mislima:

„Neće tata zaspati, mišu, ne smije…“