Prije jedno 12-tak godina, radio sam u firmi u jednom prigradskom zagrebačkom naselju.

Prijepodne, vrijeme gableca, spuštam se do dečki u skladište, da zajedno pojedemo to čime smo već namijenili napuniti trbuhe. Proljeće je, inače su skladišna vrata otvorena, međutim sad su zatvorena i ekipa iznutra se zalijepila za staklo. Dođem i ja baciti oko, kad frajer jedno 45 godina, u dobroj kondi, gol do pojasa sa nožinom šefa kuhinje vitla po zraku i urliče. OK, prvo smo umrli od smijeha, kasnije se molili da nitko od klijenata ne navrati. Nazvana je policija. I došla nakon nekog vremena. Njih dvojica.

Skužili su tipa, stali autom dosta dalje, prišli na 10-tak metara, bacili neku kratku spiku, na što je ovaj opet zamahnuo nožem prema njima u ninja stilu usput skačući kao da je na fedrima. Policajci su tad imali otvorene ruke, oružje, pendreke, sve su mogli upotrijebiti. Okolo u kućama bilo je dosta djece i ljudi.

No, oni su nazvali hitnu. Hitna je došla. Doktor je bio očito psihijatar. Policajci se nisu približavali. Doktor je bacio neku spiku, dosta dugo je to trajalo, ali su ga na kraju odveli (vjerojatno je dobio neki sedativ), ali bez upotrebe sile. Svaka čast doktoru, skidam mu kapu, ispao je jebeni frajer.

Vidio sam nakon nekih mjeseci tog ludog tipa ponovno. Normalno smo se pozdravili u trgovini, čak razmijenili nekoliko rečenica.

Pristup uvijek može biti primjeren događaju, pa čak i ako okolnosti govore drugačije. Nedavno sam pohvalio jednog policajca gospodina, a ljudskost ću i inače uvijek pohvaliti. Ali to ne znači da ću zauvijek imati nepomičnu sliku i da je neću mijenjati. Hoću. I odati počast onima koji dobro obavljaju svoj posao. Oni koji to ne rade kako treba, ah jebiga, dobit će moju kritiku.

Doduše, tko još mari za blog kritiku i mišljenje "nekog tamo" blogera.