Misao na jedan rabljeni detektor laži pada mu na pamet na 100-tu priču koju čuje. Svejedno ne izvlači ono najgore. Nasmije se rijetko samo pomakom usana, skoro neprimjetno i zagonetno kao Mona Lisa.

Ona s jedne strane, on s druge.

Ona priča. Socijalna radnica ljubazno i suosjećanjem kompjutorski bilježi svaku riječ.

On priča. Socijalna radnica mijenja odjeću. Pitanja kao ni odnos nisu isti. Nije još rekao skoro ništa, ali već se osjeća kao crnac na jugu amerike, kao homoseksualac u krugu skinhedsa. Vidi to u pogledu, u načinu obraćanja i retorici. Objašnjavanju s redovnim upadicama prisutnih.

Reagira sve žešće, agresivnije. I gubi poziciju koju nije imao.

Pravde nema. Zakoni su pisani za neke druge situacije. Neke situacije gdje očevi nisu očevi, ne za njega, ne za njega i njegovo malo dijete.

Nije gotovo, to je tek početak, zna. Jasno mu je da je prvi protivnik kojeg mora pobijediti u ovoj borbi on sam. Ne podleći podmetanjima, potući agresivnost koju laž budi u njemu. Samo to mora. I onda je dobio.

Argumenti su na njegovoj strani, ne brine ga to.

Ali besramna laž još uvijek ima moć nad njim.