Odvalio je šamar djevojci.

Nije mu vratila. Znala je zašto.

Obukla je svoj plišani crveni kaput i otišla van. U liftu je srela susjede i pažljivo okretala glavu ne bi li skrila crveni otisak dlana s četiri vidljiva prsta na desnoj strani lica.

Bilo je proljeće, kasno. Negdje iza ponoći. Vrijeme kad su oni najaktivniji.

Imala je tu neku oazu mira iza zgrade u kojoj su stanovali. Iza ona tri borića gdje su se klinci uglavnom žvalili i drpali tinejdžerski, bilo je grmlje koje nije uređivao nitko. Raslo je prirodno, bujalo. Eventualno bi domar škole odrezao grane koje je kroz ogradu padalo na trim stazu. I to je bilo sve.

U tom grmlju, znala je, ili negdje sasvim blizu, oni su.

S druge strane ograde preko neuređene visoke trave, tiho je dolazila, u džepu nosila mito tišini i ljupkosti: komad jabuke, malo mlijeka u putnoj bočici od tekućine za leće.

Imala je tamo već i posudicu u koju je istočila mlijeko, narezala na sitno komadić jabuke. I sjela. Čekala.

Divlja svinja javila se iz grma puhanjem i izašla u obliku ježa. Pojela je komadić jabuke, a onda nekim zvukom pozvala njih dvoje. Pili su mlijeko.

Ona je i dalje sjedila i malo se nagnuvši rukom blago prešla preko majčinih bodlji i mekanih dječjih.

Usne joj se razvukoše u osmijeh.