U tmurnom danu, nebom gusti oblaci plove,
kao da je već sumrak, a jedva je prešlo podne.

Nas trojica zasukali rukave, ti mirno ležiš,
u zadnjoj zemaljskoj pokrivci... i čekaš.

Sjećamo se, kako si ležao baš na tom mjestu,
skrivajući se od sunca, a da bi nas opet imao na oku.

Sjećamo se opet i noći, kad smo spavali mirno,
ne mareći je li kuća otključana ili zaključana.
Obilazio si nas, vidio spavamo li, liznuo uz put,
nekom nogu, nekom dao pusu, mahnuo repom i legao pored.

Humak ispod lipa, na tvome mjestu je gotov,
ti si na sigurnom,
neka riječ - kao zbogom Esky,
gruda zemlje iz ruke tebi.

Moram ti još reći, sjedili smo u autu i kretali,
onako pokisli bez kiše, prazni...
kad se prelomio oblak, napravio put suncu.

I obasjao dio pod lipama.

Tvoje poslanje ovdje je završeno,
možemo ti samo zahvaliti,
na ljubavi, pažnji i prijateljstvu,
dao si nam puno
- a sad tjeraj ovčice!

(I znaj, zvuk tvojih šapa zauvijek će se čuti u našoj kući, jer smo bili dio tvog čopora... ili ti našeg - nebitno!)