Kada je prof. dr. Križanić s medicinskog fakulteta pogledao papire na stolu znao je samo da je zadužen za obdukciju Z.R.-a s poplavljenog slavonskog područja. Zbog učestalih napisa u medijima tih dana i špekulacija o lopovima, možebitnim nečasnim radnjama i dizanju nasipa u zrak ovo je bila standardna forenzička i zakonska procedura.

Neinvazivno je pregledao sve. Zapisao detaljno viđeno. U vremenu prvog reza, čvrsto je primio skalpel i sigurnom rukom u sigurnom okruženju istočio krv koje nema. Voda koja je preplavila organizam pretvorila se u bujicu koja ga je oduzela, prosula se u njegovim mislima i po stolu i podu, odbijala o zidove i pljuskala nazad. Zapanjila bi i prestravila svakoga da se u tom trenutku našao s njim, u njegovoj glavi. Ovako, rez je prošao gotovo neprimjetno u sterilnoj, pustoj dvorani forenzičke medicine.

Na drugoj lokaciji, tamo gdje je sve i počelo i završilo, u mirisu staje i sljepljenog mulja, po istom poslu, prof. dr. veterine Wagner, prosijedi pedesetogodišnjak, terenac već godinama, imao je u boksu uginulu veliku plemenitu životinju, jednu od šest u nemaloj staji, rasnog konja, za koga nije znao da se zvao Gordi.
____

Zvonko R. bio je seljak. I veseljak. Odrastao na velikom imanju svojih roditelja, preuzeo brigu kad je došlo njegovo vrijeme…

Preživio je domovinski rat u jednom od slavonskih rovova. Rat je bio nužno zlo za njega. Ružno zlo, znao je reći, jer kada je zlo bilo lijepo?
javascript:%20void(0);
Bio je sa svojim bližima kad je trebalo, donirao i namještao poslove sirotinji. Kod njega je radilo puno ljudi, ali znao je svakog, kome je davao plaću, smještaj ili „samo“ kruh. Bio je što bi se reklo u urbanijim krajevima i mlađoj generaciji sklonijem izrazu – faca. Dobra faca.

Gazda, a seljak u srcu, debelih i čvrstih, radničkih prstiju, ne baš nizak ni previsok za današnje vrijeme, širokih ramena i malog trbuščića. Jak.

Imanje od velikih 160 jutara, gazdinskih kuća, stoke, oranica i voćnjaka. I puno, puno radnika. Cijelo malo selo radilo je za njega. I spavalo na njegovoj zemlji. Naslijedio je sve, ali je ostao na zemlji, kako god se razumjele te riječi. Znao je i posao, manje-više po osjećaju, a po njemu se i ravnao cijeli svoj život.

I nije Zvonko R. bio cvijeće baš cijelih 100%.

U „svojim danima“ s konjima je znao doći pred policijsku postaju u mjestu, poprilično pijan, psovati politički nekorektno kako se to danas kaže i jedva razgovjetno preklinjati da mu oduzmu vozačku dozvolu. Urlao bi načelnika po imenu. Ovaj bi izišao, skinuo kapu, psovao i on, kao po nekom obredu počeškao po proćelavoj glavi skinuvši kapu, na kraju uskočio u kola… i… što će? Odpratio ga kući.

„Fin jedan čovjek“ kaže Zvonko R. sutra u 5 ujutro po ne zna ni sam koji put, dok pije kavu, mamuran i bolestan… Mrak vani. Nema zajebancije. Ako tulumariš to ne znači da ćeš spavati do 12. I vjerojatno već ustaljeni komentar domaćice, više za sebe: hmm, ali kazna će ipak doći…

Znao je i političare na skupovima zakačiti. Nije ih štedio.

Ali!

Ipak je štedio. Janju. Ona mu je bila pri srcu. Mada je malo tko to znao.

Radišna, tiha, majka četvero klinaca, živjela je pod jednim od krovova na njegovom imanju. Muž joj je u nekom pijanstvu prije više godina završio u jarku i udavio se. Nesreća. Nitko nije sudio pijanca ili način života – dogodila se nesreća. Bog dao Bog uzeo – tako su znali reći. Zvonko je imao svoju neosuđujuću priču o svemu, ali nije ju nikom rekao.

Nikad, ali nikad Zvonko R. nije stupio na njen prag. Nije ga bilo sram, nego nije želio kvariti taj svijet ionako već dovoljno ružan. Iz daljine bi je samo promatrao, birao joj poslove kao i svima, s malom razlikom – uvijek je pazio da ima vremena za djecu… Osjećao se dobro svaki puta kad bi prošla pored njega, kad bi ih na velikom dvorištu vidio kako se igraju.

Nije imao ženu. Nekako Zvonkov svijet je bio zvonak prema van. On je odredio sebi. Sve.

Nije bio vjernik, ali moglo ga se često vidjeti u crkvi. Išao je zbog svih onih ljudi i s njima dolazećih krštenja, pričesti, krizmi i vjenčanja kojima je bio prisutan i na koje su ga zvali. A zvali su ga gotovo uvijek dobri ljudi. Samo jedan ili dva poziva pokupio se kući s konjima prije ponoći.

Provodio je puno vremena u obilascima imanja, s legendarnom zapregom. Znao bi zaustaviti kola, otići u polje, sakriti se i pustiti da ga traže. Pobacati jabuke putem da ih zbuni. Uvijek bi ga našli. Ili smisliti neku drugu ludoriju.

I tako jednog dana se dogodilo to što se dogodilo.

Depresija, u kojoj je bilo to plodno imanje s vinogradima, voćnjacima, poljima suncokreta i svi ti najvedriji ljudi, bila je potopljena u pola sata od potoka koji bi ljeti gotovo presušio. Ali bilo je rano proljeće. Zvonko R. jedva je stigao organizirati prijevoz ljudi, ubacio je djecu i Janju u terenac. Samo su im se pogledi sreli i jedan kratak dodir… Ostale je razmjestio po kombijima, traktorima. Ante je želio ostati s njim, ali Zvonko R. ga je grubo odbio.

U mutnoj vodi koja mu je sezala već do pojasa, mahnuo im je i okrenuo se.





Otišao je do staje, napola plivajući, izbjegavajući plutajuće balvane, stolove i burad koja mu je željela prepriječiti put. Na ulasku šest nemirnih konja pozdravilo ga je rzanjem. Krenuo je od boksa do boksa, polako, kao da ima još sto godina vremena i svakog od njih podragao i smirio tihom rječju. Voda mu je prekrivala ramena. Znao je da nema izlaza. Granice gdje bi mogli pobjeći bile su predaleko. Osjećali su to i konji. U staji je sada bilo mirno, čuo se samo šum izvana i ulazak vode koji je brzo dizao plutajuće sjeno. Odgurno se do predvodnika, zagrlio ga i rekao svima, tiho, jedva nadglašavajući okolne prijeteće zvukove:

Proživjeli smo svašta nas sedmorica, bili ste mi najbolji prijatelji kad sam bio najgori, nema toga što bih sada mogao reći bolje. Volim vas.

I u tom jednom mučnom trenutku, u tišini koju remeti samo voda koja buja, oni jednostavno potonu. Svi. Odjednom. Bez grča. Samo nestanu. Ostaje samo to sijeno koje pliva na mutnoj vodi, sijeno koje obasjavaju trake svjetlosti kroz grede.

Ni zraka u mjehurićima na površini, ni bilo kojeg drugog znaka da je nešto živo bilo u staji. Samo mir i vanjski šum bujice koja oplahuje i puni staju…
___

Proživljene scene autopsije i sve što ona nosi donijele su naposlijetku i interesantne rezultate. Forenzičari su bili nemalo iznenađeni, ali greška nije bila u opisu njihovog radnog mjesta. Terenski i laboratorijski nalazi bili su identični.

Zvonko R. i njegovi konji nisu se utopili. I ne postoje tragovi nasilne smrti.

Razmjenjujući ove podatke službenik MUP-a nije bio u nedoumici izraziti svoje mišljenje pretpostavljenom. Znao je da neće. U prirodnim i političkim previranjima trebalo je zadržati radno mjesto.

U nekim drugim vremenima rekao bi mu da je to što se iščitava iz službenih spisa autopsije čista romantika nekog prokleto starog romana.

Da su umrli onako kako su i živjeli – zajedno.

I da im je puklo srce prije nego li su se uspjeli udaviti.