Kada je prof. dr. Križanić s medicinskog fakulteta pogledao papire na stolu znao je samo da je zadužen za obdukciju Z.R.-a s poplavljenog slavonskog područja. Zbog učestalih napisa u medijima tih dana i špekulacija o lopovima, možebitnim nečasnim radnjama i dizanju nasipa u zrak ovo je bila standardna forenzička i zakonska procedura.

Neinvazivno je pregledao sve. Zapisao detaljno viđeno. U vremenu prvog reza, čvrsto je primio skalpel i sigurnom rukom u sigurnom okruženju istočio krv koje nema. Voda koja je preplavila organizam pretvorila se u bujicu koja ga je oduzela, prosula se u njegovim mislima i po stolu i podu, odbijala o zidove i pljuskala nazad. Zapanjila bi i prestravila svakoga da se u tom trenutku našao s njim, u njegovoj glavi. Ovako, rez je prošao gotovo neprimjetno u sterilnoj, pustoj dvorani forenzičke medicine.

Na drugoj lokaciji, tamo gdje je sve i počelo i završilo, u mirisu staje i sljepljenog mulja, po istom poslu, prof. dr. veterine Wagner, prosijedi pedesetogodišnjak, terenac već godinama, imao je u boksu uginulu veliku plemenitu životinju, jednu od šest u nemaloj staji, rasnog konja, za koga nije znao da se zvao Gordi.
____

Zvonko R. bio je seljak. I veseljak. Odrastao na velikom imanju svojih roditelja, preuzeo brigu kad je došlo njegovo vrijeme…

Preživio je domovinski rat u jednom od slavonskih rovova. Rat je bio nužno zlo za njega. Ružno zlo, znao je reći, jer kada je zlo bilo lijepo?

Bio je sa svojim bližima kad je trebalo, donirao i namještao poslove sirotinji. Kod njega je radilo puno ljudi, ali znao je svakog, kome je davao plaću, smještaj ili „samo“ kruh. Bio je što bi se reklo u urbanijim krajevima i mlađoj generaciji sklonijem izrazu – faca. Dobra faca.

Gazda, a seljak u srcu, debelih i čvrstih, radničkih prstiju, ne baš nizak ni previsok za današnje vrijeme, širokih ramena i malog trbuščića. Jak.

Imanje od velikih 160 jutara, gazdinskih kuća, stoke, oranica i voćnjaka. I puno, puno radnika. Cijelo malo selo radilo je za njega. I spavalo na njegovoj zemlji. Naslijedio je sve, ali je ostao na zemlji, kako god se razumjele te riječi. Znao je i posao, manje-više po osjećaju, a po njemu se i ravnao cijeli svoj život.

I nije Zvonko R. bio cvijeće baš cijelih 100%.