Pogledam u nebo,
a na njemu oblaci
koji se dijele.
Kažu mi:
previše je kiše bilo ovdje
i na drugu lokaciju sele.
Zahvalim se
I naklonim smješkom,
Kažem nek mi ostaju zdravo,
Usred plavetnila neba
oblačić tek mali
ostade greškom.
Obasjalo nas sunce,
grije Zemlju našu,
No neumorno se čuje:
Grije više nego prije!
I nije vaša nego naša, i gdje si ti bio…
Sveudilj mržnja vrije.
Zovem ih natrag:
Oblaci mili,
kad se takvo sjeme sije,
ne treba nam sunca.
U ratu krv se ljudska smije
S nebeskog nas skinut treba…
Usnu' san
16 studeni 2015komentiraj (5) * ispiši * #