Postoji nekoliko krugova o kojima mislim danas.

Jedan od njih, meni najbliži i najdraži popunjen je nekim dragim i bliskim ljudima i zaigranom djecom. Oni te vole i ti voliš njih bezuvjetno. Taj krug je mali i u njega je teško ući. Ali i izaći.

Onaj malo širi krug su prijatelji. Ljudi koji te prihvaćaju onakvog kakav jesi, s kojima možeš diskutirati, s kojima možeš polemizirati, s kojima se, u krajnjem slučaju, možeš i posvaditi, ali se već iste večeri pomirite ili najkasnije sutra čujete i zaključite da je ipak bilo previše piva u tom razgovoru.

Treći krug su poznanici bez kojih možeš, ali s kojima uvijek popiješ kavu i otvoriš neku lakšu temu nakon uvodnog razgovora o vremenu.

Koliko ljubavi oni najbliži dobiju, toliko su i jadni. Moraju ispaštati kad ispaštam, moraju biti razočarani kad sam razočaran, sliku ljubavi spremni su zamijeniti slikom nemoći, bolesti ili straha i živjeti s njom ako treba zauvijek. I neće pobjeći – to znam.

Oni su zapravo jedini u krugu Pakla.

Ali i Raja.