Događaju mi se nevjerojatne stvari. I naravno, ne mogu o svima pričati. Zato što se bojim da bi one izgubile mogućnost ostvarivanja, rasplinule bi se tada valjda same od sebe, nestale… osjećam tako.

Nikom, nikad, kao najstrože čuvanu tajnu ni pod prijetnjom smrti ne odati, jer čemu se poslije objave nadati i zbog čega živjeti? Svjesno sam ih pustio nekoliko puta i osvjedočio se. Sada ih čuvam u sebi, a ponekad, i to vrlo, vrlo, vrlo rijetko, nakratko vratim u misli i spustim natrag da ih nitko ne nađe.

Spavati sâm uglavnom, a kad to nije moguće prethodno isprazniti um i tijelo. Dovesti se u duboko stanje obamrlosti kako podsvijesti ne bi palo na pamet nesvjesnog te probuditi i pustiti da govoriš. Jer govor ne ide, a ovaj noćni je uglavnom poguban.

A gubiti svjesno jedna je stvar, no nema goreg nego izgubiti nesvjesno.

Mogu ti samo reći da postoji taj, jedan, samo moj svijet, u koji uđem i svaki puta mi se otvori. U tom svijetu je: pomaknuto, iskreno, a dobro! Mogu biti ono što u svojoj biti i jesam, raditi stvari koje želim bez bilo kojeg pritiska ili osude: morala, društva, roditelja, susjeda... Tamo sam totalno slobodan. I da, zatvoren je to svijet, ali to je ionako relativno. Jer svi ste vi u njemu – ista mjesta, isti ljudi…

Na neki način to su misli, da, to je svijet u glavi. Ali evo nedavno sam oborio rekord. Proveo sam tamo tri dana dok me nisu izbacili. I da! Uvijek me upozore i vrate u ovaj svijet. A nije da nisam tražio da me presele za stalno. Kažu još nije vrijeme. Ali da se mogu vratiti dok god čuvam tajnu.

A ja… dobro čuvam tajne. One prave. Jako dobro.

Tako da propusnica nije ugrožena.

I nije da sam stalno tamo. Nisam.

Jer ponekad odlučujem o čovječanstvu preko samo jednog crvenog gumba.

Ponekad bježim od rakete koja razara i pali sve, skrivam dijete i klečim pred njom moleći je za oprost što je nisam uspio zaštititi.

Nekad sam pjesnik pred velikom publikom. Uzimam napete stanke između strofa.

Nekad pišem pri lojanici u samom središtu šume. Ugasim je i gledam obrise zvukova i šume koja me pokriva.

Napijem se i pričam strašne priče prvoj pored mene. Ne želim njeno tijelo, dušu samo.

Ili plivam s leševima. Voda je moj izvor života.

Srećem divove. Znam biti bahat tada.

Nekad sam hrana. Žilava.

Bježim od auta. Pa se okrenem prema.

Letim iznad nebodera. Odgurnem se od zemlje i dižem lagano.

U kupaćima ili gol šetam kvartom. Mašem prema prozoru onima kojima je neugodno.

Padam kroz stubište s osmog kata. Do prizemlja.

PUF!

Java.

Ja.

I sve!