Eto, odlučio danas u prijepodnevnim satima malo izvesti bicikl u šetnju. Taman krenem do zida podić neku lovu za račun u ruksaku, kadli u suprotnom smjeru nailazi stari prijatelj. Obojica usporavamo, signalizira rukom da stanem u hlad. I riječ po riječ, kako to već ide, pretresli starce, djecu, posao, taman smo trebali malo o politici, kad trubi susjed i on kaže, moram ići, već me dva dana lovi, pa da rješim to. Hoćemo neko piće? Velim ja, ja sam doma. Veli on, da, ali svaki put kad te zovem, svi susjedi izađu na prozor, a ti ne. Velim ja da je to tako, nekad nisam doma. Inače, ima običaj ne koristiti portafon, pa drekne pod prozorom moje ime. OK, dogovoreno velim ja, pozdrav svima i tako nastavim. Nepunih dvjesto metara dalje, nakon što sam zaobišao dvije bakice s punim kolicima unuka i jednu mamu u istom điru, tamo negdje kod stanice za Črnomerec, uski prolaz i teta hoda po sredini. Prikočim, polako, nečujno,ona se lagano okrene i ja kažem: beba! Stanem ko neki divljak na metar od nje i sad vidim cijelo malo čupavo čudo koje me gleda.

Velim ja: opa, što je to? – ženu ne poznam.

Kaže ona: štene. Malo me čudno gleda.

Oooookeeeej, možda izgledam k'o kreten, zarastao u bradu, nepočešljan s ruksakom na leđima, al' baš toliki nisam.

A koja je pasmina? – malo se preciznije izrazim. Meni izgledao kao neki mali bernardinac.

Kaže ona: Ne znam, našla sam ga prije dva dana u parkiću.

Podragam malu zvijer. Koja vjerojatno nije bernardinac.

Bus staje, žena zaobiđe bicikl, kaže doviđenja.

Ja kažem doviđenja.

Krećem dalje.

I nekako mi milo što još ima ljudi koji su ljudi.