Nedavno mi draga „uvalila“ Antologiju francuske kratke priče: Mrmor u mraku. I tako, uzmem ja to na random i jedna od random priča bila je i ova:


TEPIH

Dječak je posred sobe postavio golemi sanduk, i već je nekoliko sati tako brodio, dubeći prazninu, zagledan u obzor skriven u zidu, tepih je utjelovljivao ocean, sanduk pak jedrenjak velike nosivosti.

Oko šest sati, kao i svakog dana u to vrijeme, otac se vrati s posla.

Uđe u dnevnu sobu, dospje iskazati negodovanje zbog sinove ideje, u tom trenu stupi na tepih, naglavce potone i utopi se.

Jacques Sternberg


Osim što je sažeo odnos u svega nekoliko redaka, prva pomisao mi je bila da je autor „utopio“ oca zbog nekih starih razloga („popovanja“, nedostatka sluha, neslaganja, lošeg odnosa prema majci, tko zna čega...) ili se samo na grub način poigrao tim odnosom. Onda sam se sjetio kako nekad ne prešutim „predavanja“ i ipak ih održim djetetu. Treća pomisao je bila da se problemi nikad ne rješavaju tako elegantno. I četvrta, najbitnija i meni najdraža, da se otac utopio u dječjoj igri. I tu sam se našao, sva sreća (mada sam gotovo siguran da to nije bilo autorovo viđenje događaja).

Sreća je vrijeme provedeno sa Srećom.

(uzgredbudirečeno Sigurnosno pitanje je: Što vrijedi tisuću riječi...?)