Nisam pisao već godinama. Nije da nisam želio nego jednostavno život u jednom trenutku krene drugim tokom i sve ono što ti se činilo važnim i u čemu si uživao potone.

Meni je potonulo tog kišnog dana, jedinog pravog pljuska u tri mjeseca prije puno godina. Nisam želio da se vidi, na neki način bio sam zahvalan tom prolomu oblaka. Naučio sam biti strog prema sebi i sve te ljudske slabosti morale su u svakom trenutku biti daleko od mene. Ali tada nisam uspio. Zamagljenog pogleda od kiše i suza ispratio sam je zauvijek. I mjesecima poslije duboko u sebi nisam mislio da ću to preživjeti.

Ali prođu godine.

Radio sam bolje i više nego ikad prije. Uspjesi su se nizali, nagrade, pohvale i tapšanje po ramenu. Puno obnovljenih prijateljstava, puno lažnih prijatelja... I na kraju sve je ipak rezultiralo visokim primanjima.

Kupio sam jednog proljeća kamenu kuću daleko od svega samo da se maknem. I neko vrijeme bio na Visu, tom vansezonski pustom otoku, upijao mir u jutarnjim šetnjama, skupljao mirise i slike, rijetke razgovore i još rjeđa poznanstva. Ipak sam bio samo furešt. I radio, bjesomučno sam radio. Nije mi trebalo novaca. Trebao sam mir.

I pobjegao sam.

Kad sam prvog svibnja zaključao vrata i rješio krenuti prema Zagrebu, postao sam svjestan da prvi puta u tri godine napuštam otok. Prečicom do luke. Preskačući suhozid, zapeo sam i pao. I nastupio je mrak.

***

Ona je bila zaljubljenik u prirodu. Fotografirala je, pospremala u svoju torbicu ono što joj je bilo interesantno, obraćala se s poštovanjem tom raslinju, gušterima, skakavcima i cvrčcima. I nabasala je toga dana u svom tom otočkom kršu, između prepleta suhozida, mirisne makije i crljenice, oskudnoj flori i fauni baš na mene. Tada to nisam znao.

Ona je bila plava i tamna. Bila je i visoka. Viša od mene. Nisam to znao.

I onda je došla ekipa hitne i preko bijelog kamena i oštrog bilja prenijeli su me do auta.

Ona je bila jaka i nosila isto kao i oni. Ni to nisam znao.

Kada sam prvi puta nakon pada otvorio oči vidio sam njene. Boje mora, oblaka i stijene. Snažne, okrugle, velike i mirne, a opet meni blage. To sam odmah vidio. Osjetio. Znao.

Pružila mi je nešto za pojesti i pitala me kako sam. Osjećaj je bio nestvaran; gladan nisam, ali njena topla ruka kaže da jesam. Pojeo sam najčudniju juhu u svom životu.

Svaki dan je bila tu. Pričala o sebi, o meni, o ludom događaju, o biljkama i životinjama, smijali smo se često, osim prvog dana kad sam imao strašnu glavobolju. I tako nekoliko dana, dok me nisu pustili. Onda je nestala.

Vratio sam se… pa kući! Zagreb je definitivno otpao. Otok je moj. Nekako sam ga osjetio bolje. Taj sraz glave, crvene zemlje i tvrđeg od glave… dobro je.

Noga se kroz tjedne oporavila i opušteno sam krenuo. Ritam posla je izgubio.

Kao nikada prije provodio sam večeri gledajući avione, zvijezde i satelite dok se rosa ne bi skupila na glatkoj površini stola. Tada bih se povukao u kuću. Rano sam lijegao.

Kao nikad prije, budio sam se rano, uživao u jutarnjoj izmaglici i prvim zracima sunca. I ponovno s guštom pio kavu. Stavljao sam šalicu na mokar stol na terasi i sjedio u pletenom stolcu zamotan u deku dok nije ugrijalo.

Jednog jutra u niskoj bijeloj maglenoj kopreni koju je kopnila sunčeva toplina izronila je prilika. Rosa se još nije bila povukla.

Obrisao sam stol.

I otišao po drugu šalicu.