Jedne tople noći (sjetit ću se ovoga sa sjetom kad pahuljice polete) ležao sam na krevetu. Radio sam do jedan, onda malo pisao i na kraju oko dva se bacio u krpe. Tvrdo sam zaspao. Bio sam premoren, mrtav, gotov. Barem sam tako mislio.

I ne znam koliko je prošlo sna bez slika, dok se jedan uporni zvuk nije probio do mene i napola otvorio vrata. Negdje između vanjskog i unutarnjeg svijeta čuo sam telefon. Ispod kapaka nije bilo svjetla - mrkla noć. Spavao sam onako kako rijetko spavam sâm, bez ičega na sebi, samo plahta preko bubrega (godine su tu, treba se čuvati). A i ljeto je, pobogu :) Ne otvarajući oči, okrenuo sam se na drugu stranu svjesnog i ponovno utonuo.

Bio sam u sobi.

Koja je po malo čemu bila nalik mojoj sadašnjoj sobi. Možda više nalik onoj sobi gdje sam proveo prve dane osamostaljenja. Onoj škripavoj sobi u kojoj mi je trebalo mjesec i tko zna koliko više dana da se naviknem na zvukove oko sebe. Gdje je televizor radio da bi prigušio škripuckanje, puckanje i pucketanje drvenog poda po kojem tada nitko nije hodao, drvenih zidova obljepljenih žbukom koji su „pričali“ svoju priču, drvenog krova koji se lomio objašnjavajući mi opet nešto nerazumljivo uz svaki nalet vjetra i općenito - drva svuda oko mene. I zaspao. Uz TV.

Da, kao i tada i sada je drveni pod bio ispod mene, to znam. To sam prepoznao. I znam da sam spavao. I opet neki zvuk. Poziv. Moje ime. Tiho izgovoreno, a opet dovoljno glasno da ga čujem. Otvorio sam oči i uhvatio zvuk. Samo djelić zvuka, moga imena svjesnim.

Netko me zove...

Noć je, vedro, prozor je širom otvoren. Iz kreveta gledam na njega. Kroz nikad oprane zavjese jaka mjesečina ipak obasjava unutrašnjost, dižem se skoro hitro. Svjetlost mi pokazuje put po škripavom drvenom podu, obilazim stol...

... na kojem je nekad ona ležala i visoko, u nebo, disala i noge ili ih spuštala grabeći pod, na kojem smo poslije ili prije jeli ili preskočili jelo koje je kuhalo i kuhalo i na kraju zagorilo u kuhinji dok smo se mi kuhali na stolu...

... i u svega nekoliko koraka sam na prozoru. Nekoliko tisuća slika kasnije. Razgrnem zavjesu. Svjetlosna prašina mi se učini ili samo prašina pod svjetlosti... Sve je nekako punije.

Sada vidim.

Baku.

Iznenadi me što je tu. Ali baš: BAAAAAAAM u glavu! Nikad, ama baš nikad je ne bih očekivao ovdje. Nije joj mjesto uz ove neke slike iz prošlosti, mene golog na prozoru (ne vidim se cijeli, ali me svejedno malo sram), uz sva sjećanja, uz sve ovo gdje sam se opet i odjednom našao.

Vidim joj lice, maramu na glavi, skromnu crnu haljinu koja svjetluca po rubovima. Izgleda starački dobro, mlađa nego što je se sjećam. Nekako zadovoljna.

Iza nje sve je obasjano mjesečevom svjetlosti. Ne vidim drveće, kuće, samo neke male brežuljke u tamnoj sepia varijanti koji nestaju u daljini. Nije baš sve isto kao što se sjećam...

Bako, otkud ti? – pitam.

Evo me, došla sam iz Zagreba. – kaže ona smješeći se.

Iz Zagreba bako?

A gdje sam onda ja? Trebao bih biti u Zagrebu. Kućica u kojoj jesam, je kućica iz Kozarčeve, ali nije više u Kozarčevoj. Barem po krajoliku. Malo sam zbunjen mjestom. I možda preplašen događajima.

Pogled mi uhvati sjenu koja odmiče za desnu stranu kuće. Bilo bi nepristojno gledati za njom, jer ipak je baka tu, a nismo se dugo vidjeli...

Osjećam onaj grč u potiljku i dlačice na njemu kako kreću prema gore. Kao na mačjem repu, svaka zauzima svoje mjesto. I strši. Ne kužim zašto, nelagoda sama raste, valjda zbog one sjene što je pobjegla iza kuće prema ulaznim vratima, koja ne znam jesam li zaključao, koja, siguran sam, nisam ni vidio prije nego što sam se probudio, ali ako su barem ona, kao i pod i prozor na istome mjestu – onda su tamo gdje sam pretpostavio da jesu - ali opet ne znam jesu li zaključana, jer toliko sam ih puta nakon prilagodbe na škripu stare kuće znao ostaviti otključana, je li zbog hira ili zaboravnosti – tko bi se toga sada sjetio? Osim nelagode sjene, pitam sam sebe, postoji li neki drugi razlog za zaključavanje vrata?

Hoćeš li samnom? – pita me baka. Smješi se, možda bi još nešto rekla, ali ja sam brži:

Ne, ba... – budim se i nastavljam – ... ko!

Čuo sam se. Možda su me čuli i susjedi. Oni budni.

Opet sam u sadašnjoj sobi, kraj otvorenog prozora. Znojan. Uzbuđen.

OK, bio je san. Probudio sam se. Da, bio je san... Baka, moja pokojna baka, umrla u Zagrebu, u prognaništvu. Zove me sa sobom. Krasno. Brišem mokro čelo mokrom rukom. Ništa suho kod mene...

U toj pozivnoj ulozi očekivao sam Eskyja, bako, on je zadnji otišao. Ne sjećaš se ti Eskyja, on je došao i otišao poslije tebe. Nasmijem se. Manje više – kiselo. Da dođem sebi. Da se ohrabrim.

Sna više nema. Budan sam.

Mobilni je pored mene. Propušteni poziv.

Ti si. Spavaš li sada?

Ipak zovem.

Javljaš se. Pitam što radiš budna u ove sitne sate.

Ja ne mogu spavati, zapravo spavam na rate. – kažeš sneno.

Spavaš na rate? Pa što je?

Nedostaješ mi.

I ti meni, mala moja. – kažem. Nasmijem se u sebi. Nisi ti mala.

Mislila sam da još radiš.

Do prije nekih sat i pol sam radio. Pa me slomilo i bacio sam se na krevet.

Ukratko ti pričam san.

Zahvaljuješ se baki što me probudila. I natjerala da te nazovem.

Nasmijem se. Odlična fora.

Pričamo. Ne znam koliko dugo.

Umorni oboje, a željni jedno drugog.

Rastajemo se. Samo do jutra. I do novog razgovora.

Ležem.

San polako dolazi.

I opet u polusnu, dok mozak radi napola na jednoj, a napola na drugoj strani, provuče se misao: nisam li olako prešao preko tvoje veze? S mojom bakom.