Sjeo sam. Bilo je začudo mjesta, u tom ranovečernjem busu. Buljim u jumbo plakate, čitam poruke koje me se ne tiču nit' me opčinjavaju. Glupe su to poruke, možda zbog vremena u kojem jesmo, možda zbog godina u kojima sam.

Zatim nagla promjena ujednačene bus buke – pali se motor, utišava žamor na trenutak, a onda se sve vraća u normalu.

Krećemo.

Bus se puni, još uvijek ima mjesta, promatram malo (su)putnike, malo zurim van. Lisinski, NSK, idemo normalno,... Novi Zagreb – Sopot...

Ulazi starica s kolicima.

Ne, starica nije u kolicima. Njena kolica su za kupovinu od nekog kariranog materijala s kotačićima – drži ih čvrsto u rukama. Starica, u vrh glave - metar i pedeset, kila pedesetak, a kolica možda i preko metar. Bori se s njima, drži ih i jedva diže. I još neke vrećice po rukama. Zatrpana – skroz. Ne želi sjesti, mada je taj dan bilo ponuda. Drži se ulaza-izlaza.

Vrata se zatvaraju, vozimo se. Iz Sopota prelazimo u Travno, zatim smo poslije benzinske u Dugavama. Vozač otvara vrata.

Starica izlazi.

Vjerojatno u istom trenutku kad su se vrata zatvarala, kolica su se otvorila ili su joj ispala iz ruke. Niskopodni bus je odličan, ali treba malo snage za prenijeti teret iz busa do nogostupa koju ona tada nije imala. Začuo se zvuk koji smo vjerojatno svi u busu prepoznali.

I vrata su se zatvorila.

Ali vozač ne kreće. Gleda u retrovizor. Staricu.

I dalje stoji na stanici.

Stoji.

Opsuje tiho.

Otvara vrata. Samo svoja.

Izlazi van.

Govori starici:

Pa što ste se tako natovarili? Nemojte to više raditi!

Onako oštro, a zapravo ne zna kako.

Skuplja sve boce s njom.

Plastične.

Ulazi u bus.

Zatvara vrata.

Kreće.

Nastavlja.

_____________________

Izlazim na prednja vrata, kimnem glavom i sa smješkom kažem: Laku noć.
Laku noć mi odgovori - ozbiljno.