Jesmo li sve zaboravili?
Jesmo li zaboravili tko smo bili, kada ni sami nismo znali gdje nas vodi život....jesmo li zaboravili tko želimo biti, sada kada smo dospjeli negdje na pola puta....?
To je pitanje koje si postavljam ovih dana, nakon nekih promjena koje su mi nametnule nova pravila, nova saznanja o nekim ljudima i novo razočaranje koje se i inače ponavlja gotovo u pravilnim razmacima....otprilike jednom mjesečno ili u dva mjeseca pomislim kako ljudska vrsta polako propada i odlazi na jedno mjesto koje nije na mojoj planeti.... povremeno se moram zapitati do kad se mora čovijek prilagođavati nemiloj sili kapitalizma, nekorektnosti, potcjenjivanja i nezainteresiranosti....
Dobro, daleko od toga da mi je toliko loše i da su u pitanju neki egzistencionalni problemi...ali male naznake onoga da ništa i nikome do ničega nije stalo...da si sam i snalaziš se kako znaš...da ne možeš na ništa i nikoga računati...da je teško da će ti netko pomoći ili shvatiti da ti čini nepravdu...da je borba....e, to postoji...i dobiva na snazi....
Nisam sa planete probitačnih, ambicioznih, nekorektnih i bezkrupuloznih....nisam sa takvim ljudima na istoj valnoj, pa ću morati snositi posljedice, pa ću morati naći neki drugi način opstanka...morati ću vjerovati u dobro i pravedno, u sudbinu i onu staru "sve se vraća, sve se plaća"....ili još bolje "dobro se dobrim vraća".....
Kamo će me to odvesti, ne znam...ali pitanje tko sam i kamo idem neću zaboraviti....jeste li vi....?
