Zadnje u godini, prvo na svijetu

Danas je zadnji dan u ovoj godini i kao i uvijek ne znam što ću u njemu raditi. Crvena i ja smo se pokušali dogovoriti što smo htjeli raditi za današnji dan, ali nismo postigli ništa s time. Prvo smo rekli da ćemo ići u Zagreb, pa onda u Rijeku, pa onda po gradovima u Istri i sada mislim da ću biti sretan ako uopće izađemo van iz kuće. Njoj se nigdje ne ide, ili ju boli glava ili joj se spava , ili joj se baš i ne ide, tako da mi uopće ne izlazimo nigdje. Odlazak na kavu je podvig godine. Jučer joj je pozlilo, i mišići ju bole od naše šetnje. Sve mi se čini da ćim budem izašli van večeras, ili možda sada poslijepodne poslije kave s njezinim prijateljima, njoj neće biti dobro i mi budemo ostali doma. I kada me bude opet pitala zašto mi nikada ne izlazimo van, a ja joj budem rekao da se njoj ne da, onda će se ona naljutiti na mene jer sam joj rekao istinu u oći kao što se već jednom naljutila.
U životu se nikada nisam zabavio za novu godinu. Mislim da se neću i za ovu. Nemam nikakvog plana, imam samo curu koja se ne želi micati od kuće osim kada se radi o događaju u čijem je centru ona, a ja ju vjerno pratim kao pas.
Tijekom naših svađa ona ima užasan običaj da pobjegne kada joj kažem ono što joj se ne sviđa. Onda otiđe deset metara od mene i čeka da ja dotrčim do nje ili da ju pratim. Nikada se ne okrene da vidi gdje sam. Najčešće se svađamo dok se šećemo navečer. Ja se volim šetati, a budući da ne poznajem grad, ona ide samnom. Ali, naravno to nikada ne prođe mirno jer se uvijek posvađamo. A, onda ona otiđe od mene i ne okrene se da vidi da li ja dolazim već očekuje da ću ja dotrčati za njom , na pristojnoj udaljenosti od deset metara. Neki će to shvatiti kao pozitivnu diskriminaciju, neka muškarac sada malo hoda deset metara iza žene, i neka moja veličina malo pati jer sam ja to zaslužio da se neko tako odnosi prema meni. To je ona rekla, da moja veličina ne može podnijeti da hoda iza nekog i da je to užasno od mene. Čudno, jer se cijeli dan , svakog dana naše veze , osim kada je pukne, nosim sa njezinim suzama, plačom, nervozama i promjenama ponašanja, i tijekom većine takvih svađa razgovarali smo o njezinim problemima i pokušavao sam joj pomoći. Nisam nikada zahtijevao da žena hoda iza mene, da mi kuha, pere i sprema, i ne želim da netko to meni radi. Zato sam kada je sljedeći put krenula to raditi, samo stao i čekao da se okrene. Deset minuta kasnije ja se derem da želim da odemo doma, jer želim spremiti svoje stvari i otići u svoj mali grad. Ja ne želim da se netko odnosi prema meni tako. Predbacila mi je da moj ego ne može podnijeti da hoda iza nekoga, ja sam ju samo upitao koliko sam se ja bavio njome tijekom cijelog tog dana. Ušutila je, jer je cijeli dan plakala meni na ramenu i bila histerična bez ikakvog jebenog razloga, a ja sam sve stvari držao u sebi jer je ona bila važnija. Držao sam starog koji je upao u jedan doma pijan, i počeo razbijati stvari po stanu i rigati po svuda, kako sam išao spavati u pet kada se on smirio i tek tada mogao otići na wc. Nisam joj rekao ništa. Samo sam ju držao u zagrljaju dok je plakala, cijeli jebeni dan, sve dok se nije smirila i onda odlučila mi okrenuti leđa jer sam joj rekao nešto što joj se nije svidjelo. Rekao sam joj tada kada mi se vratila da neću tako za njom otići u Zadar ili Osijek, jer ne želim takvu osobu koja misli samo na sebe i koja se odnosi prema meni na takav način.
I sada je na meni novo godišnje jutro. Bez plana sam. Bez nekakve nade u budućnost. Samo crnina na ovom jebenom putu. Bez ičega ispred sebe, i sa puno sranja iza. Malo patetike za zadnji post u godini. Naravno nije sve to istina. Imam lijepe stvari iza sebe. Lijepih trenutaka i lijepih ljudi. Imam budućnost, samo ako ju želim uzeti i nadu ako ju želim prihvatiti u zagrljaj kao ljubavnicu i svoj život ako ga uzmem iz blata u kojem sam ga bacio. Zato svi Vi moji dragi čitatelji, prijatelji, mrzitelji, bivši ljubavnici, igrači, neprijatelji, ljubavi želim vam svima vama da doživite najstrašnije i najsvjetlije trenutke vašeg života u sljedećoj godini i da o tome pišete na ovim bijelim, virtualnim stranicama i zabavite me.

Dust Warrior

Mrak

Obožavam se šetati noću i gledati kroz otkrivene prozore hotela ljude kako se svlače, jebu ili možda samo stoje razodjeveni sred sobe i dive se svojem tijelu.
Svaku se večer šečem po mraku i prolazim kraj velikog hotela. Sada je pun, u ovo doba godine uvijek je, i prepun je ljudi koji su došli ovdje slaviti novu godinu. Svakog puta kada prođem ispred njega nagradi me pogled na neko nago žensko, ili muško tijelo. Muškarci me ostavljaju indiferentna, ali žene ne. Obožavam to raditi. Kada pogledom uhvatim nekog da se tako svlači, obavezno stanem, sakrijem se u mrak i promatram te nabrekle dojke, neobrijane stidne dlake i ispupčene stražnjice. Sviđa mi se to. Obožavam nenadanu erotiku i uzbuđujeme me mogućnost da me netko otkrije. Naravno ne pentram se po zidovima, niti zvjeram ljudima u sobu direktno sa njihova prozora niti ne upotrebljavam neko sredstvo za poboljšanje vizualizacije. Stojim na ulici , na nekih stotinjak metara udaljenosti i gledam. I uživam u tome.
Mislim da sam izgubio dio sebe od kada sam se zaljubio u Crvenokosu. Više toliko ne pišem, ne istražujem samog sebe niti se ne analiziram toliko puno. Držim stvari u sebi, i ne iznosim ih na otvoreno. Toliko stvari o meni ostaje neizrečeno, imam toliko misli koje umjesto da ih stavim na papir , ja ih podijelim s njom i ona ih ne shvati, niti iz ne cijeni niti ih zapamti, i tako ih izgubim za sva vremena.
Prestao sam kontaktirati sa ljudima. Nemam pojma kada sam se zadnji put čuo sa Princezom od Žada, ne znam da li je uopće živa, da li je završila u nekoj instituciji opet i kako joj napreduje ljubavni život. Moj je stao, i ostao blokiran u trenutku. Nestajem u ljubavi, i mislim da mi se to možda i ne sviđa. Crvena je postala dio mog života, ali ne smije postati cijeli moj život. A, to polagano postaje . Moram imati dio za sebe, ne smijem se cijeli dati njoj. Trebam se potruditi da ju malo odmaknem od sebe ili ću biti nesretan s njom kao i sa Danielom, a to nitko ne želi, ponajmanje ja.
Daniela mi se je jučer javila. Poslala mi je poruku u kojoj me obavješćuje da ima kozice, i da, budući da joj je dosadno , obavješćuje i mene kada je to javila i svima u svojoj okolice. Nisam joj ništa odgovorio. Previše je zlobna. Ako me misli gurati u koš sa svima, i kada se javlja eto cjelokupnom poznanstvu i mene omalovažava onda joj se i ne želim javljati više. Rekla je da će me zauvijek voljeti. Sada vidim da kod nje zauvijek traje nekoliko mjeseci. Kako tipično ljudski. Dobro sam naučio da nikome ne treba vjerovati, i da me na kraju svi napuste i povrijede ili izdaju. I ne to, u onom djetinjstvom aspektu koji toliko prevladava u emocionalno rastresenim adolescentima, već u onom ozbiljno, bjelosvjetskom smislu gdje partner uzme drugome novac, stan, djecu, prenese mu neku jebenu bolest, ševi se sa drugim u njegovom krevetu i onda sve napravi da ovaj drugi bude kriv za to. Ne smijem nikome vjerovati u potpunosti, svi na kraju gledaju svoje interese.
Npr. Crvenokosa je dobila ponudu za posao za koju bi se trebala preseliti u Zadar ili u Osijek. To, mi naravno nije rekla, već sam ja do nedavno mislio da će ona morati samo par puta tjedno putovati gore i da će zadržati svoj stari posao. Rekla mi je to dok smo bili sa prijateljima na kavi, pred njima, tako da je ne bi pizdio. Do malo prije sam mislio da se neću morati seliti, i da ako to budemo radili da ćemo se zajedno dogovoriti, a sada mogu ili otići s njom na kraj jebene Hrvatske ili prekinuti. Jer ona ide.
Naravno, stvari ne završavaju tu. Ja nemam nikakve volje i želje završiti faks. Rekao sam joj to. Ona je visoko obrazovana, sada dobiva magisterij i kreće na doktorat. Rekla mi je da je uvijek hodala sa visoko obrazovanim likovima, i da ako lik nije imao faks završen da ga nije fermala niti pet posto i da joj je najviše godilo kada je hodala sa doktorom zanosti. Ali, rekla mi je da joj to ne smeta kod mene. Lagala mi je. Nahuškala je mojeg najboljeg frenda da me ide ispitivati za faks i da me natjera da ga završim, kao njega ću slušati. To me je naljutilo. Rekao sam mu isto ono što sam rekao Crvenokosoj. Istinu. Ne želim to, i ne želim da me se tjera. Idem na ispite svojom brzinom, i dajem ih kako se meni sviđa , a ne kako si je netko to odredio. Kada sam bio na FOI završio sam dva tjedna u bolnici zbog alergijskog napada kojeg sam dobio zbog užasnog napada panike i stresa. Zabadali su mi injekcije da mi to prođe, i kljukali me svakakvim tableta. Svaki put kada je došlo vrijeme ispita, urtikarije bi mi preplavile cijelo tijelo, svrbjele bi me, bile bi jako velike i bilo bi mi zlo. Gušio bi se , i sve bi me boljelo iznutra. Uzimao bi lijekove za alergiju koji su skomirani sami po sebi, a ja patim od skoro svih mogućih nuspojava na njima. Ne želim si to više, ne želim da me netko tjera na to, da mi netko radi presing. Cijelu su me osnovnu školu tukli i derali se na mene ako ne bi imao samo najbolje ocijene, isto i tijekom srednje. Nisam imao socijalni život niti prijatelje, sve dok nisam otišao na faks. Bio sam debel od ne kretanja, i omražen od sviju. Mrzim to razdoblje svojeg života. Škola, škola, škola, samo mi je to bilo, i sve ostalo je odlazilo kvragu. Vidim sada srednjoškolce, oni imaju od života stvari koje ja nikad nisam imao. Ostao sam zakinut. Bio sam među najboljima na svojoj generaciji, i upisao sam faks dvadeset i pet na listi. Ali, što mi je to dalo? Ništa. Ništa nisam postigao s time, ništa nisam dobio. Posao kojeg radim sam naučio raditi sa svojih dvaneast godina kada sam po prvi put sjeo kod starog u ured. Svoje računalne vještine sam stekao sam, kao i znanje jezika. Želim se baviti pisanjem i za to mi ne trebaju škole. Nitko pisca ne traži rezime i diplomu kada on predaje rukopis. Od njega samo traže da je rukopis dobar. Ali, naravno kada sam želio otići studirati književnost to mi nisu dali. Rekli su mi da ju neću nikada završiti jer, ja eto nemam pojma Hrvatsku gramatiku i zašto bi se ja onda zajebavao s time. I , od čega bi živo nakon završetka tog faksa. Nitko ne zapošljava ljude sa završenom književnosti. Što naravno nije istina, jer sam preko Crvenokose upoznao dosta ljudi koji imaju taj faks završen i rade dobro plaćene poslove, i to samo pokazuje kako moji nisu bili u pravu, da su govorili iz guzice i da su mi pomogli da samog sebe sjebem. Što mi je naravno specijalnost.

Božič u nedostatku boli

Proveo sam zadnja četiri dana u Crvenokosinom domu. Ručao sam s njezinom obitelji, ručao sam s njom. Složili smo zajedno moj prvi obiteljski bor i zabavili smo se ševeći se kao zečevi pod svijetlošću svijeća. Plakao sam kao kišna godina na kraju filma «Goodbye Lenin», nešto zbog tužnog kraja, nešto zbog samog sebe. Svađali smo se i govorili jedno drugome što nam ide na kurac kod drugog, ševili smo se opet. Možda smo začeli dijete, ali to je malo vjerojatno. Nismo s tim ciljem krenuli. Ne još. Nismo se micali od kuće, nismo nikuda izlazili. Svakog bi se dana dva sata prošetali kraj obale, ja bi vježbao pilates na tavanu, i to bi bilo to od izlazaka.
Bilo mi je predivno. Voljeli smo se, mazili se i pazili. U subotu smo potrošili gomilu para na novogodišnju kupnju. Uzeli smo dovoljno hrane za četveročlanu obitelj. Dosta na je došlo. Malo mi je to smetalo, i to sam joj rekao. Njoj nije. Željela je jedanput imati nešto u kući. Pustio sam to na miru. Kupili smo si ukrase, i jako jeftine boriće koje ću iskoristiti za Warhammer 40k. Bor smo kupili na tržnici, donijeli smo ga doma i složili ga doma. Stalak nam je posudio njezin stari. Ispod njega smo stavili naše poklone. Jedan za nju, velik i impozantan u plavom celofanu, i moj malen i četvrtast u omotu od paketa, prošaran zlatnom vrpcom. Poklone ćemo otvoriti prvog prvog, prema starom komunističkom običaju.
Preko bora smo stavili božićna svijetla. Posudili smo ih od njezinog starog, kao i božićnu zvijezdu na vrhu bora. Svijetla su malo kratka i ne rade kako treba. Navodno bi trebala treperiti u slučajnom nizu. U stvarnosti treperi samo jedan dio, i to u veoma predvidljivom uzorku. Ali, meni su se svidjela. Crvenokosa ih je željela ugasiti preko noći, ali ja nisam htio. Želio sam da stalno gore, i da svijetle i da meni bude toplo u srcu zbog atmosfere. Bilo mi je toliko toplo da sam počeo plakati kada sam shvatio koliki sam gad na kraju filma «Goodbye Lenin». Kraj je bio tužan sam za sebe, i to me je potaknulo na retrospekciju. Bilo mi je dobro. Ležali smo na krevetu, ja sam gledao film na računalu, a ona je spavala. Film je završio, a ja sam počeo plakati. Probudila se i tješila me je.
Crvenokosa me voli, i to mi je najljepši poklon za Novu Godinu. Ne treba mi više ništa. Zbilja. Osjećam njezinu ljubav, i to mi je ponekad previše. Ne mogu toliko toga prihvatiti, pa se slomim. Počnem tuliti, i bježati sam u sebe. Tjeram ljude. Prestao sam plakati tek kada je Crvenokosa izašla iz kreveta i upalila sva svijetla u sobi. Sljedeće jutro nismo razgovarali o tome. Ispričao sam se i pokušao sam razgovarati s njom o tome, ali mi nije dala.
Nisam pisao već pet dana i toliko je toga prošlo u mojem životu. Ali, kada sam kod nemam volje pisati, niti išta drugo raditi. Samo se odmarati, voditi ljubav, igrati se, voditi ljubav, ručati, voditi ljubav, gledati filmove, voditi ljubav, spavati, plakati, spavati i opet sve iz početka. Kada sam jučer navečer došao doma i kada sam se napokon pogledao u ogledao vidio sam mršava čovjeka u njemu, napetih mišića, ravna trbuha, i izdužena lica. Tijelo mi je svo sređeno. Predivno. Dugo nisam tako izgledao. Crvenokosa kaže da sam predivan , i jebozovan. Teško mi je u to vjerovati.
Prvog dana našeg druženja otišli smo na predstavljanje kršćanskih pjesama. Onih koji se recitiraju, na kojima se svi dosađuju. Na žalost suprug čitateljice je imao drugačije mišljenje. Započeo je sa all – time katoličkim pjesmama. Izvlačio je ljude iz publike da pjevaju s njim, složio bolesnu atmosferu tako da je na kraju dignuo publiku na noge (osim mene) i uz pratnju bogobojaznih glasova zapjevao «Cumbaya Ma Lord» dok je voditeljica najavljivala otvorenje švedskog stola na drugom kraju dvorane. Svi su stojali i svi su pjevali osim mene. Svi su bili poneseni tim sve katoličkim osjećajima , osim mene. Svi koji su bili od malo vjere, ili malo novca, su odustali od pjesme i skočili na buffet. Ja nisam, naravno, jer pazim što i kako jedem, ali u ovom se slučaju misao računa. Bio sam sretan što je cijeli cirkus bio gotov. Crvena je popapala malo besplatne hrane, razgovarali smo sa nekoliko ljudi, i onda smo krenuli doma. Bio sam sretan. Bio sam s njom. Ona je bila sretna, jela je besplatno, i bila je sa mnom. Voljeli smo se.

Božična Priča

Crvena u crvenom

Bolesti i Pokloni

Na stopalima sam prvo dobio infekciju, pa onda gljivice i naravno alergijsku reakciju na te gljivice. Jučer sam sjedio nekoliko sati u čekaonici kod doktora cijelo vrijem razmišlajujući kakva sam budala bio što sam se dao nagovoriti da odem tamo. Kada sam ušao unutra doktorica mi je pogledala stopala i uzdahnula. Rekla mi je da nije očekivala takvo što i da je bilo dobro što sam došao. Dala mi je recept, pokupio sam nalaze za HIV i Hepatitis C i otišao. Dobio sam kremu sa trostrukim djelovanjem. Čini mi se da radi. Stopala me ne bole više i ne osjećam više svrab. Dobro je.
Prošetao sam se jučer. Prvi put kako treba nakon nekoliko dana neaktivnosti. Nisam znao što mi je bilo sa stopalima, i nakon svake šetnje mi je bilo odvratno. Jučer nije. Stavio sam si kremu na pete, bijelu gazu i uživao samu šetnji. Ne mogu reći koliko mi je to trebalo – biti malo vani, na zraku i uživati u prirodi. Bio sam poludio doma.
Tijekom vikenda sam se opet počeo igrati, i trebalo mi je dosta snage da se otrgnem od računala. Skinuo sam si sa neta prilagođenu verziju Doom-a 2 za XP sa OpenGL driverima i mogućnošću mouse-looka. Totalno sam se zadubio u tu igru. Obožavao sam ju igrati davne devedesetčetvrte i za čudo još uvijek mi je zanimljiva. Obožavam ju.
Ožiljak na licu mi je gotovo prošao. Dobro je. Zabrinuo sam se noćas jer mi je polovica lica bila totalno crvena od udaraca. Ali, izgleda da se nisam baš tako jako udario i da brzo zacjeljujem na tom dijelu. Ne želim se pojaviti na Crvenokosinoj književnoj večeri sa masnicom na licu. Mislim da to ne bi mogla podnijeti. Ovom brzinom neću imati nikakve tragove do tada.
Volim kupovati poklone. Obožavam to raditi. Nemam granice u tome. Na žalost , buduću da imam mala primanja, da kada uleti razdoblje kupovine poklona jako brzo ostanem bez njih. U mojoj se obitelji pokloni daju za Novu godinu. Stavljaju se ispod bora i otvaraju se prvog prvog kada su svi budni i prisutni u sobi. I kod Crvenokose je tako. Jučer sam kupio mami i dragoj poklone. Mama je dobila svoje uobičajene puzzle, a Crvenokosoj sam kupio nešto posebno. Poklon je bio skup, barem za moje pojmove, ali nadam se vrijedan toga. Uskoro ću ga ići pokupiti. Malo je velik, i teško će ga biti transportirati do Crvenokose. Ali, jebi ga, nadam se da će biti sretna zbog njega.
Slavit ćemo Božić i Novu zajedno. Božić smo odlučili da ćemo slaviti kod nje doma, a Novu ćemo dočekati u Zagrebu. Ja nisam baš najsretniji s tom idejom, jer ne volim Zagreb kao grad i uvijek imam napadaje panike kada sam u njemu. Prevelike zgrade, previše ljudi oko mene i uvijek sam vidio samo ružne stvari u njemu. I naravno, ne znam točno kako da se ponašam tamo. Ljudi su čudni, sa čudnom vibrom i ne znam nekako nepristupačni. Osjećam se kao seljačka tikvica svaki put kada odem tamo. Uvijek moram zauzdati refleks da si obrišem nos u rukav košulje kada sam u Zagrebu ili počnem pozdravljati svaku osobu koju sretnem na ulici. Ili ne znam, počnem se izrazito glasno derati dok razgovaram s nekim, tako da me svi živi čuju. A, to što je najgore, to nije moje uobičajeno ponašanje. Ja sam suzdržan i zatvoren. Ne komuniciram baš često i ne radim takve društvene gafove, barem koliko znam i koliko se mogu spriječiti. Učim na svojim greškama. Ne znam, možda sam provincijalna tikvica koja se ne može snaći u velikom gradu. Ali, ne mislim da mi je to nedostatak. Valjda. Vjerojatno je to rezultat mojeg refleksa da se ne povodim za masama. Svi idu u Zagreb, svi su zaljubljeni u njega. Svako selo u svakoj zabiti daje stanovnike glavnome gradu i svi uživaju tamo pronalazeći vlasiti preporod na njegovim ulicama. Došljaci. Ja ne želim biti došljak, niti ne želim raditi ono što mase rade. Zbilja ne. Ne želim. Odbijam. Uhh.
Ali, bilo bi lijepo doživjeti doček na trgu. Nisam to nikada napravio. Na žalost, imam osjećaj da se to neće dogoditi. Crvenokosoj se to neće dati. Njoj je to glupo. Već je to učinila i nema razloga to ponoviti. Ne voli ona velika otkupljenja. Koliko god govorila da bi željela raditi one stvari koje ja želim , rijetko kada to stvarno to i učini. Želim izaći jednom vani navečer i malo se zabaviti, njoj se spava , nju boli glava i njoj se ne da. Želim ići u kupovinu po gradu, nju boli stomak. Želim ići na kavu, ona ne želi jer ju tamo svi znaju i već joj je bed ići u grad na kavu. Ona želi ostati doma, doma joj je dobro. I sve što radi, a da sam ja to predložio živa joj je muka tako da ja izgubim volju za time. Ne želim ići u Zagreb i tegliti se za njoj na zabave njezinih prijatelja s kojima nemam ništa zajedničkog i raditi stvari koje ona želi.
Ona me ne sluša. Ne poštuje moje osjećaje. Kažem joj da nešto ne želim za sebe ona počinje plakati jer ona želi to za mene. Dajem joj se. Svaki put kada joj je nešto odmah dotrčim do nje. Napustim posao, ne idem na svoje obaveze, i nestajem iz kuće na nekoliko dana. Stojim kraj nje i trpim njezinu histeriju. Toliko dugo dok se ne smiri i to uzem sve od mene. I ona tako stalno. Plaće, što god joj kažem nju to povrijedi. Ne shvaća moju rezerviranost, i moj strah i ne shvaća da ne želim toliko toga odjednom i da želim biti pušten na miru i da mi je dovoljno to što ju imam. Ali, ona ima toliko potrebu da mi da sve ono što mi želi dati, jer to zadovoljava neku njezinu viziju ljubavi, a ne shvaća da mi to smeta i da me to tjera od nje i da ne želim se nositi sa toliko toga, njezinim traumama i histerijama, njezinom bezuvjetnom ljubavi. A, kada tražim nešto za sebe, nekoliko dana mira, u kojima sam sam jer više ne mogu, jer se udaram jer se grizem, jer se mrzim i počinjem plakati bez razloga, jer uzimam tablete od kojih mi je muka i jer mi se vrti u glavi dok hodam i zanašam se, ali ona to ne želi čut. Ja nju odjebavam , ja nju ne želim i ona želi biti uključenu sve to i ona bi dala sve za mene. A, ja se onda osjećam odvratno i nezahvalno i želim se kazniti i ona mi plaće na uho i ja se udaram da to prestane jer me tjera da se osjećam tako odvratno i da imam takvu grižnju savjest zbog svojih želja. Ne smijem imati svoje želje s njom. Ne želi ih ćuti. Ne želi ih shvatiti. Sve mi je lakše se ozlijediti. Lice me boli na dodir, i to me podsjeća na ono što sam si učinio. Srušio sam se udarcima na pod. Samog sebe. Bez zadrške i problema, samo sam to učinio. Sklopio sam šaku i zamahnuo. Pao sam. Urliknuo. I ona se osjećao bolje.

Obješeni čovjek

Udario sam se tri puta. Jako. Urliknuo sam i pao na pod, na cestu. Bio sam sam, puhao je vjetar i nitko me nije vidio. Možda i je, ali u tom trenutku me nije bilo briga. Samo sam želio da krivnja prođe. Previše me je boljelo unutra. Crvenokosa je plakala na telefonu, zbog mene. Ja sam bio kriv. Raspadao sam se od boli. Nisam ju mogao zalječtiti. Ja sam bio kriv što je plakala. Nisam ni razmišljao o tome. Sklopio sam ruku u šaku i zamahnuo tri puta po svojem licu. To me je razbudilo. Platio sam svoju kaznu. Šutjela je neko vrijeme na telefonu i onda sam ju uspio smiriti.
Kasnije me je pitala da li sam se opet ozlijedio. Lagao sam da nisam. Nisam joj želio prekršiti obećanje koje sam joj dao, i nisam želio da opet počne plakati. Toliko se osjenčam krivim kada sam sa njom. Skoro svaka moja rečenica ju povrijedi. Viče na mene govoreći mi da bi sve učinila za mene, a ja samo želim da prestane toliko toga raditi. Preplavljen sam. Pokušavam joj reći da mi ne treba toliko, da sam zadovoljan malim. Da mi je dobro s njom, da mi ne treba raditi ništa. Ali, to ona ne shvaća. Počinje plakati, stalno plače dok je sa mnom, i ja se osjećam kao najveći gad na svijetu što joj to radim.
Govori mi da bi se dala za mene, a ja ne želim ništa i to ju smeta. Ne trebam više od nekog pokraj sebe, sve ostalo me boli. Previše je naporno. Ne mogu se tako brzo otvoriti. Ali, ona me ne jebe. Kažem joj da ne mogu toliko dati sebe odjednom . Ignorira me, i stalno traži još i još. Kada pobjegnem, ona počinje plakati. Onda se ja osjećam krivim. Ne mogu to više. Počeo sam se samo ozljeđivati. Na licu imam masnicu od udaraca. Na rukama tragove ogriza koje sam si bio zadao prilikom posljednjeg posjeta njoj. Plačem bez razloga. Danas sam počeo jecati u snu. Kao životinja. Toliko me boli to njezino ponašanje. Osjećam se tako krivim što ona pati zbog moje nezahvalnosti. Želim nestati, želim se ubiti, želim se kazniti. Nisam dostojan živjeti. Sve je lakše i lakše se ozlijediti. Ona je sve bolje. Postajem razumniji, bolji, nježniji prema njoj.
Moja bol za osmjeh na njezinom licu. Mislim da je to pravedna razmjena.

Killing time

Menstruacija joj još uvijek kasni i ona govori o abortusu. Ja to ne želim. Želim to dijete s njom i osjećam da i ona to isto želi. Znam da to želi. Ali, stalno mi govori da je pobačaj logičan potez. Kaže mi da osjeća da sam ja nespreman, da ja ne želim to dijete, da mene s time muči i da ona ne želi prisiliti nikog na ono što želi. Koja glupača.
Da, strah me je. Da, nesiguran sam u sebe, ali to ne znači da ne želim svoje dijete, da neću biti uz njega. Siguran sam u to. Duboko u sebi , OK sam sa takvom odlukom. I to joj govorim. Stalno. Ali, onda dolazi sa takvim suludim zaključcima i cijelo vrijeme navodi mene kao krivca za to. Nisam ništa napravio, zašto mene želi okriviti za smrt mojeg djeteta? Nije mi to jasno. Ona kaže da to jako malo, da nije svjesno. Ja mislim da je to glupost. Da je to u njoj ljudsko biće, naše dijete i da ako želi podbaciti da ćemo zajedno ubiti našeg potomka. Ne želi to čuti. Njezino je tijelo, i ona će odlučiti što će učiniti. Ja to ne mogu spriječiti. Ako ona ne želi roditi, neće, makar je želio odgojiti svoje dijete, makar samostalno. I to me grize , i to mi se ne sviđa.
Kakvo pravo ona ima ubijati naše dijete i onda kriviti mene zbog toga. Stalno mene. Ja ne mogu živjeti s tim. Ne želim to. Plaće mi se opet. Zašto se tako ponaša?
Nisam nikome od svojih rekao za ovo. Nemam s kime razgovarati o tome, osim s njom. A, ona ne pomaže. Umjesto da razgovaramo o tome što ćemo raditi, gdje ćemo živjeti i to. Umjesto da se zajedno veselimo dolasku našeg djeteta ona planira njegovo ubojstvu u moje ime.
Žena ima pravo učiniti sa svojim tijelom ono što želi. Dobro priznajem. Pristalica sam eutanazije, samoozljeđivanja i ne-potpomognutog samoubojstva, ali zar ima i pravo uskratiti meni i djetetu normalan život. Ne možemo prebaciti trudnoću u nekog drugog, niti ju ja mogu obaviti za nju. Ali, ako ne želi to djete, zar ga ne mogu ja podići? Nisam sam. Moji će mi dati potporu. Biti će teško i biti ću izgubljen kao pile u velikom gradu, ali kvragu želim tu priliku. Te glupost , nisi još spreman, nisi odgovoran , pre mlad si, ne znaš kakva je to odgovornost. Da, sve je to istina. Ali, ništa od toga nema veze. Malo je na putu, i to je to. Sve ostalo se podređuje tome. Ja više nisam važan. Ona isto tako nije. Dijete je.

Suze

Upravo sam usao u sobu. Vjezbao sam malo prije. Na hladnom tavanu, poslje ponoci. Trebalo mi je to. Stari mi je ponudio novac. Zna da ga ne smijem uzeti jer smo bez love, treba nam to za platiti racune. One ne prati takve stvari. Nisam mu nista odgovorio. Usao sam u svoju sobu i poceo plakati. Ne znam zasto. Odjednom su mi suze potekle. I nisu stajale. poceo sam jecati. priguso sam glas da menitkone cuje. Ne zelim da misle da sam ludjak jer placem bez razloga. Samo je krenulo, nenajavljeno. nisam osjecao tugu, niti strah. Nije bilo uzroka. Jednostavno sam usao u sobu, sjeo na krevet i zaplakao.

Crven, crven, crven svijet

Gladan sam. Pete su mi već danima nabubrene. Ponekad ne mogu preživjeti od svraba. Tada se bacam na pod, skidam tenisice i čarape te se počinjem češati kao lud. Češem se sve dokle više ne mogu preživjeti od užitka. Previše vremena sam nosio flastere na nogama, prerijetko sam ih skidao i sada su mi se rane upalile. Naravno nisam liječnik, pa ne znam što mi se točno dogodilo, ali znam da mi se to ne sviđa. Crvenokosa mi je pete namazala sa iscjetkom biljke koja potpomaže zacjeljivanju. Prije toga mi je očistila pete rakijom od ostatka flastera koji su uzrokovali to sranje. Na žalost to nije pretjerano pomoglo. Konstanto se češem.
Ne želim ići kod doktora jer me je doktorica previše puta vidjela ove godine. Nije smrtonosno, mogu hodati a češanje i nije toliko strašno da ga ne mogu podnijeti. Ne želim glumiti penzionera ili hipohondra koji hoda liječniku svaki tjedan zbog gluposti. Ne želim toliko trošiti novca kod liječnika. Mislim, ljudi danas idu kod doktora zbog svakakvih gluposti. Nekima se zavrti u glavi, i odmah odlete kod liječnika da vide što im je. Ne želim to raditi. Suvišno je. Samo radim gužvu u čekaonici, napinjem sustav bezveze. Mogu hodati, mogu jesti i vježbati, mogu voditi ljubav i ne krvarim na nikakvom očitom mjestu i bez nekih pretjerano čudnih izraslina sam. Ne trebam ići kod doktora.
Sjećam se svoje Daniele koja je svako toliko išla kod doktora. Stalno joj je nešto bilo, stalno je nešto kenjkala. Ali, ništa joj nije bilo. Nije imala nikakvu bolest, ništa joj nije smetalo, ali stalno je išla na nekakve kontrole. Naravno, ona je imala medicinski problem, ali zbog njega nije išla kod doktora. Nije željela priznati da je anoreksična, i da je previše mršava i da premalo jede. Pa je istraživala sve drugo osim toga. Ne mogu joj predbaciti. Teško je biti iskren pred sobom i drugima. I meni je ponekad neugodno i teško reći sve relevantne informacije liječniku. Ne mogu baciti kamenje na nju. Ali, ipak ne podržavam trend odlasku liječniku zbog svakakvih gluposti. Oh, slomio sam nokat. O, moj Božje moram ići kod doktora da mi da pusicu da bude bolje. Ne želim to za sebe.
Naš je zdravstveni sustav preopterećen. Pacijenti stalno dolaze. Čekaonice su rijetko prazne, a za operacije se puno čeka. Ali, zašto je to? Nisam liječnik, niti sam se bavio proučavanjem medicinske industrije , ali primjećujem da se skoro pa nitko ne bavi prevencijom bolesti. Kada netko ide na cijepljenje protiv gripe ljudi mu se smiju i podsmjehuju, kada netko štiti bubrege steznicima ne daj bože da ga netko vidi ili neće biti kraja zajebavanju. Ljudi ne paze na svoju prehranu, ne jedu stvari koje bi trebale napraviti prevenciju nastanka bolesti. Koliko sam puta mogao biti zdrav da se nisam zajebavao. Ovo sam ljeto imao upalu mokraćnog kanala. Zašto sam ju imao? Jer sam bio idiot i šetao se uz more po hladnoći bez jakne i onda sjedio u hladnoj tamnici , i pišao na buri odjeven samo u majicu sa kratkim rukavima. Nije čudo da sam pišao iglice sljedećih mjesec dana. Ili spolne bolesti. Srećom nisam pokupio ništa strašno. Ali , da sam bio pažljiviji ne bi mi se to desilo, i ne bi napravio takav drain na sustav. Ali, ljudi , kao i ja, rijetko mislimo na posljedice onoga što radimo.
Imam prijatelja koji često putuje u Indiju. On se bavi masažom i kada tamo ide, radi kod nekog liječnika. Pričao mi je da tamo liječnici gube status ako im se dosta pacijenta razboli u kratkom razdoblju. To mi je bilo čudno. Kod nas idemo liječnicima tek tada kada se razbolimo, a i tada nismo sigurni da li ćemo biti izliječeni ili ne. I naravno, postoje tu i komplikacije poput gubitka noge ili drugog dijela tijela tijekom samog postupka liječenja, ali to je normalno za medicinski sustav u tranziciji poput našeg. Nećemo im to uzeti za zlo. Ipak se trude. Zar ne?
Nova godina se bliži i dolazi vrijeme poklona. Ja obožavam kupovati poklone svojim bližnjima. Prošle sam godine tati kupio sliku, mami 3D puzzle, Danieli večernju suknju, a sestri plišanu igračku. Dosta potrošim na poklone, i nikada ne kupujem stvari bezveze. Bez obzira koliko nešto koštalo, kupit ću svojima nešto lijepo i zanimljivo. Ili barem ću se potruditi. Nisam savršen. Dapače, daleko sam od toga. Ja sam jedna slomljena igračka i one nisu poznate po uspjesima i postignućima.
Danas sam pogledao ispod stolice u sobi. Na žalost onih pola metra slobodnog prostora u mojoj kutiji za šibice polagano nestaje pred najezdom literarnih izdanja. Trudim se kupiti samo one stvari koje trebam. Prestao sam kupovati časopise i stripove, osim albuma, «Stripoteke», i «husara». Knjige kupujem jedanput mjesečno i to samo one koje me zanimaju. Ponosan sam na sebe da ponekad ne kupim neku knjigu. Ali, na žalost ovaj sam mjesec nabavio oko šesnaest naslova.
Sve sam ih stavio na jednino raspoloživo mjestu u sobi. Ispod računalne stolice. Tako da sada više i ne mogu sjediti na njoj, niti stajati kraj nje jer imam duga stopala i knjige mi smetaju i ne želim ih gužvati svojim prstima. Time sam si otežao rad na glavnom računalu, ali nema veze. Ovih mi dana samo služi za skidanje stvari sa interneta i gledanje filmova. Upotrebljavam laptop za sve ostalo. Budući da sam umrežen, nije mi problem pristupiti podacima na vanjskim diskovima sa laptopa. Većinom su to knjige. Mislim da imam oko trideset ili četrdeset gigabajta knjiga u digitalnom obliku. Volim knjige, i nije mi problem čitati ih na računalu. Čak mi je i ponekad lakše ih čitati u tom obliku. Mogu prilagoditi font i veličinu slova, promijeniti povećanje ekrana i čak si namjestiti i tijelo i ekran da budu u položaju koji mi najviše odgovara. Ne moram se puno fizički naprezati, ne boli me ruka od dugotrajnog držanja knjige u istom položaju i uvijek mogu spremiti knjigu označenu točno tamo gdje sam stao. Na računalu čak i brže čitam nego obično.
Ja sam strastven čitač. Mogu satima čitati. Na faksu mi je bila brzina jedna knjiga na noć, pet do šest knjiga na tjedan. Jednu bi završio, odmah bi počeo čitati drugu. Nisam baš nešto studirao , i imao sam dosta slobodnog vremena. Ne bi spavao noću, nego samo danju. Ne želim spavati noću. Ne mogu zaspati i nikada mi nije pretjerano ugodno to učiniti. Osim kada spavam s nekim, onda mogu to nekako prebroditi. Ali, kada sam bio sam nisam to mogao raditi, pa bi zato čitao. Nabavio bi si pive, dosta pive, keksa i cigarete. Pio bi, pušio bi i jeo grickalice dok bi u istom položaju provodio sate i sate čitajući. Nije bilo čudo da sam se udebljao kao svinja na faksu. Jebena napuhana ameba koja se jedva kretala po stanu, a bilo ju je previše sram ići u grad. Smršavio sam sada, ali nikada ne smijem zaboraviti da sjeme svinje leži u meni. Ja sam potencijalan krmak u nastajanju. Treba mi samo katalizator u obliku šampite da eksplodiram u svoj svojoj debljini. Nikada zaboraviti. Nikada oprostiti. To su riječi prema kojima živim.
I sada je opet to razdoblje u godini. Moram prestati kupovati stvari za sebe i okrenuti se prema bližnjima. Već danima aktivno razmišljam o tome što ću kupiti Crvenokosoj. Zaželjela je nove Murakamijeve knjige, i naravno da to onda otpada sa liste. Neću joj kupiti poklon kojeg će očekivati. Razmišljao sam joj da joj kupim «Gurps for Dummies», ili «Player's Handbook», ali ne znam , mislim da ona nije taj tip za ovaj tip RPGova. A, i te bi knjige morao naručiti preko Amazona i nema šanse da stignu prije nove godine. Morat ću nešto smisliti. Zlato uvijek pali. Rekla mi je da voli srebro i bijelo zlato. Obožava prstenje. Možda ću joj kupiti nešto takvog usmjerenja. Ne znam. Vidjet ćemo.

Snippet

Ne živimo skupa. Nismo u braku i imam osjećaj da sam samo rasplodni bik u ovom slučaju. Bik kojeg voli, i kojeg bi htjela uz sebe, ali svejedno bik kojeg može odbaciti ako bude potrebe. Volim ju. Lijepo se osjećam kraj nje dok. Volim joj dolaziti iza leđa dok pere suđe u kuhinji, naginjati ju preko mokrog sudopera, skidati joj trenerku i ulaziti u nju.
Uživam s njom, zato mi pomisao da je trudna ne pada teško. Ali, bojim se braka i zajedničkog života. Nisam imao baš neke uzore u svojim roditeljima, i bojim se toga što oni imaju. Rekao sam to Crvenokosoj, i ona to shvaća. Barem se tako nadam.
Osjećam da je u drugom stanju, malo sam zbunjen glede toga. Teško pišem. Nisam ni sam siguran. Malo sam smušen. Nikada nisam svršio u ženu s namjerom da zatrudni, Isuse, nikada nisam svršio u ženu bez zaštite na sebe ili u njoj. I to me zbunjuje taj osjećaj. Lijep je, i čudan. Nov je.

Djeca

Volim Crvenokosu. JuËer sam svröio u nju. Izbezumila se. Danas sam opet to uËinio i nisam se nikad osje?ao viöe tako na mjesto nego tada kada sam joj radio dijete. éelio sam to, i ona je to ?eljela iako mi je uvijek govorila ne kada sam ju pitao. Ali, öirila mi je noge i ja sam svröavao u nju i bio sam na mjestu. éelim obitelj s njom. Volim ju.
I, onda nas je uhvatila panika. éeljeli smo ubiti to dijete. Pa onda nismo. Pa je smo. Pa smo plakali. Pa sam se ozlijedio, pa je ona skoËila ne mene i prikovala me za pod da me sprijeËi. Onda smo opet plakali, vodili ljubav, smijali se i igrali. Otiöli smo kod doktora s namjerom da ispravimo uËinjeno, zapoËnemo iz poËetka i napravimo obetelj kako treba. Na sre?u nismo niöta drastiËno napravili. Doktorica joj je rekla da joj se ne isplati uzeti toliko hormona, jer je mo?da trudna od prije. Mo?da i je. Grudi su joj ve?e, i menga joj kasni tjedan dana. Mo?da i nosi moje dijete u sebi. A, ja sam sretan zbog toga. Volim ju. éelim to s njom. Ona je ono öto mi treba u ?ivotu.
Nisam iöao na posao danas. Ostao sam s jom. Lagao sam svojima. Rekao sam ima da je moje srce bolesno. Nisu bili sretni, ali oni viöe nisu va?ni. Cijelu sam im godinu na tom poslu, radim stalno sve öto ?ele i sada u prvom mjesecu kada svi budu krenuli na godiönje ja ?u ostati u uredu i raditi za svo troje. Neka jedan dan pro?e bez mene. Iako sam dosta izostajao sa posla. Ne znam. Mo?da sam previöe neodgovoran. Vjerojatno jesam. Idem raditi dijete izvan braka, bez stana i zajedniËkog ?ivota. Sve radim na krivo i mimo reda. éelim dijete s njom prije braka, prije zajedniËkog stana i posloviËnog prvog zajedniËkog auta. Ali, to ?elim.
S njom.

Pogled crven. Upućen u svijet.

Iznenadila me je jučer moja mala Crven Kosica. Rekla mi je da je razmišljala o tome da se prijavi za resort za pisce u Rumunjskoj na razdoblje od tri mjeseca. Rekla mi je da to voli raditi. Da se voli zavuči sama u sebe na neko duže vrijeme, kada intenzivno piše, ne viđa se nikim i jedva da razgovara preko telefona. Jedini razlog zašto se nije prijavila za taj resort jest što joj se nije dalo zajebavati sa svom dokumentacijom. Da budem iskren ostao sam bez riječi. Nisam mogao vjerovati. Žena koja je govorila da me voli, koja je željela živjeti sa mnom, imati djecu sa mnom i udati se za mene je planirala samo tako otiči. Bez obzira na mene.
Ne želim se vezati za takvu osobu koja će se samo pokupiti jer je njoj tako palo na pamet ili će samo nestati. Ja to ne radim. Koliko god se ja povlačio uvijek sam imao mjesta za nju, viđali smo se i dolazio sam k njoj kada me je trebala bez obzira što sam drugo radio u tom trenutku. Ne želim ulagati u vezu koja će sigurno propasti.
Rekla mi je da ona ne bi samo tako nešto učinila. Ne, prije bi me odvukla sto kilometara od kuće i sve mi objasnila i onda me torpedirala doma. Neka si ja samo mislim. I ja bi imao dva izbora pratiti ju tamo gdje ide, ili ostati doma sam , dok se ona ševucka po Europi. Ili ne viđati ju po nekoliko mjeseci dok se ona povlači u sebe dok piše. Kvragu. I ja pišem, ali nikada nisam to napravio nikome. Shvaćam potrebu za tim, jako ju shvaćam, ali mislim da to toga nije vrijedno. Ne želim otjerati ljude oko sebe samo da bi se poput Prousta zatvorio u svoj mali stančić i pisao. Ne želim to. Ali, ako ona to želi neću ju spriječiti.
Stalo mi je do nje, ali neću ju sprečavati da napreduje u svojem životu. Ionako sam znao da nisam dovoljno dobar za nju. Ona je uspješna, obrazovana, starija žena. Ja sam nitko i ništa. Papak. Imam dvadeset i pet godina, nemam završen faks, radim sa roditeljima posao kojeg ne želim raditi i koji me ne zadovoljava, jako ga teško mogu promijeniti jer hrpa toga ovisi o meni, i nametnuto mi je na leđa ( sve su to isprike, naravno, istina je da sam ljen i da sam kukavica napraviti ikakvu promjenu u svojem životu i bojim se pogledati istinu u oči). Živim u sobi metar sa meta gdje nemam nikakve privatnosti, nemam auta i uvijek ga moram žicati od svojih roditelja i govoriti im gdje idem i što radim. Oni mi kontroliraju prihode, družim se sa klincima i igram glupe igre ( RPG-ove i LARP-ove) . I na kraju, moje je pisanje totalno šrot i u ovih osam godina nisam uspio ništa značajnijeg postići i moje vrijeme prolazi. Znao sam da to nema budućnosti, ali nisam htio u to vjerovati. A, sada je samo pitanje vremena kada će njoj nešto spizditi i ona će se pokupiti negdje ju ja neću moći/htjeti pratiti.
Rekla mi je da je živjela sa trojicom muškaraca do sada, i da ih je sve napustila. Ona to voli raditi, napuštati muškarce. Svima nailazi na neku manu. Kaže mi da me voli, da joj je stalo do mene i da se nikada s nijednim muškarcem nije tako osjećala. Rekla mi je da sam predivan ljubavnik i da ju zadovoljavam kao nitko do sada i da se sa mnom osjeća dobro i sigurno. Da želi djecu sa mnom i brak. A, ja se cijelo vrijeme pitam koliko njih je čulo to isto, povjerovalo , a da bi na kraju bili napušteni. I koliko će dugo trajati njezina volja za zajedništvo sa mnom. Jer ona se meni čini kao osoba koja bi se mogla rastati od mene jer joj ne štimaju stvari i koja bi me vrlo lagano mogla odjebati, uzeti mi dijete i naći se nekog drugog ljubavnika , ako ga već nije imala.
Laže mi. Osjećam svaku njezinu laž, neistinu i samozavaravanje. Ne znam da li se boji priznati sebi neke stvari, ili me samo ne želi otjerati od sebe. Ali, znam da mi ponekad laže. Znam kako istina zvući, ugodno se osjećam kada ju čujem bez obzira koliko bolna bila. Opatica je bila dosta iskrena sa mnom, zato sam mogao primati u hodu sva sranja koja mi je radila, ali sa Crven Kosom ne mogu napredovati o odnosu kada mi ona skriva stvari, ili se srami svojih osjećaja i potreba.

Nešto me prati već danima. Nisam siguran što. Mislim da je to sjena, ili možda nemiran duh. Uvijek ga vidim krajičkom oka, ali kada se okrenem nestaje. Gad jedan. Ali, znam da je to. Osjećam ga ili nju na svojoj koži. Dlake mi na leđima narastu i na području vrata osjećam toliki pritisak da mi je teško hodati. Nešto me prati, a ne znam što je to i kako ga se riješiti.
I mrzim takve stvari. Godinama sam nosio to zatvoreno u sebi i nisam se na to obazirao. Zanemarivao sam udaljeno gledanje, proročke snove i stvari koje vidim o drugim ljudima. Vidim istinu , i znam kada lažu. I ne volim to. Zatvorio sam se prema toj strani svoje osobnosti, nisam želio poludjeti od toga i želio sam biti normalan. Ali, sada mi se to vrača. Realizacije mojih proročkih snova se sve bliže. Događaji koje sam sanjao prije nekoliko godina se sada nižu jedan za drugim, dok ih im je prije razmak bio oko jedne godine. Nisam već dugo vidio nešto što se je dešavalo daleko od mene, osim smrti moje bake , ali to je normalno – svi to imamo. Vidio sam njihove duhove, na dan njihove smrti. Oba sam se puta povukao, tako da nisam čuo što su mi imale reći. Od kada sam sa Danielom u Varaždinskim toplicama naišao na sjenu djevojčice živio sam u strahu od toga. I sada mi se sve to vrača. Snovi su mi sve nemirniji i nemirniji. Ne spavam više normalno. Uopće se ne trudim više ugasiti svijetlo u sobi, niti pospremiti prostor gdje liježem. Ostajem budan dokle god mogu, i onda samo padnem na krevet sa svim živim upaljenim. Spavam u odjeći. Tada imam manje nočnih mora, ali po danu vidim sve više i više stvari koje ne želim. Osjećam sve više stvari koje ne želim. Često se znam okrenuti na cesti dok hodam navečer, jer znam da me nešto prati, onda raširim ruke i opsujem zrak i kažem čemu god se nalazilo na mene neka samo dođe jer sam spreman i da ću ga uništiti, sasjeći na komade i pretvoriti u pepeo. Nikada ne dođu kukavice. Prije su mi dolazili u snovima, ali naučio sam se braniti. Često bi se znao probuditi sa rukama u zraku dok gušim nevidljive protivnike, ili dok bi zadavao udarac u grkljan protivniku. Često se budim sa ožiljcima na tijelu. Ne znam ih objasniti. Imam ih svugdje. Posjekotine i masnice. Vjerojatno od bacanja po krevetu.
Crevenokosa me je otvorila opet prema toj strani svoje osobnosti. Krivo me je shvatila kada sam joj pričao o tome. Mislila je da sam naučio živjeti s time. Nije mogla biti više u krivu. Ona je još osjetljivija od mene na to. Dok smo zajedno brijali po Istarskom zaleđu, pričala mi je o duhovima koje je vidjela s nama u sobi dok smo vodili ljubav u tami. Vidjela je stvari koje sam osjetio na sebi. Stvari koje sam znao da su tu , ali nisam želio vjerovati u to , dok mi ona nije rekla. Stvari koje su me gledale dok sam ležao u mraku. Ti trnci koje sam osjećao na sebi, koji su se pojavili bez razloga. Strah.
Rekla mi je da je vidjela, čim mi je to rekla, zlatnu kupolu koja se izdiže od mene i koja je zahvatila cijelu protoriju. Zlatnu kupolu koja je otjerala sve što je bilo u prostoriji i koja nas je zaštitila. Rekla mi je da sam moćan, ali da to ne želim prihvatiti. Da ona želi raditi na tome. A, ja sam samo osjećao kako tonem sve više i više u ponor ludila. Jebeno me je uplašilo to sranje.
Ne mogu vjerovati koja stvari nas dvoje možemo raditi jedno drugome. Ne trebam uči u nju da bi smo mogli voditi ljubav, niti trebam skinuti svoju odjeću. Samo moram položiti svoje dlanove na njezinu ključnu kost, odmah do vrata i nasloniti usne na njezin stomak. Ne treba joj dugo da počne svršavati, toliko jako da prestane disati i da joj grčevi zahvate cijelo tijelo. A, ja osjećam sve što ona prolazi, ali jako smanjeno. Osjećam stvari koje izlaze iz mene, ulaze u nju , a onda opet iz nje u mene. Na žalost , povrat je umanjen, nešto se putem gubi. Često sam poslije toga iscrpljen i bezvoljan. Kao da nemam više života. Ali, zadivljuje me to. Volim joj to raditi. Stalo mi je do njezina užitaka. Volim voditi ljubav s njom okružen drugim ljudima. Dok smo bili na sajmu knjiga ili u središtu grada. Zagrlio bi ju i naslonio bi jednu ruku na njezino rame, pokrivši ju svojim tijelom dok bi drugu stavio na to posebno mjesto i čekao da počne svršavati, tiha i stidljiva, mrzeći me zbog toga što joj radim, ali i uživajući. Nikada si ne dozvoljavamo da to traje dugo, ali obožavam te naše ševe u pod okom javnosti.

Ja sam bezosjećajan kučkin sin. Više ne osjećam ništa. Totalno sam se povukao. Ne brinem se više o svojem tijelu, soliram i ne razgovaram s drugim ljudima. Ne trudim se oko ičega, i počeo sam se opet igrati na računalu. Nešto što ne smijem raditi, jer sam jebeno ovisan o tome.
Jučer mi je mama plakala pred očima. Bila je sakrivena u svojoj sobi i plakala nad mobitelom. Sestra je mislila da smo se nas dvoje posvađali. Nismo. Stario joj je poslao poruku u kojoj joj je izvrijeđao i rekao joj da ide kod ljubavnice. Križali su se sa autima na putu prema njoj. Stara mi je govorila sve dok sam ja stajao kraj nje, upijao to i nisam ništa osjećao. Ništa. Nisam imao nikakve reakcije. Ni tuge, ni boli, ništa. Nisam ništa niti rekao. Izašao sam iz sobe kada me je zamolila , i napravio sam joj ručaka kada me je to zatražila. Htjela je jaja na oko. Napravio sam ih. Dva jaja, sa pršutom. Posluženih na tanjur kojeg sam stavio na tacnu, narezao sam komad raženog kruha, natočio izvorsku vodu u čašu i posložio joj komadić čokolade sa lješnjacima sa strane. Koliko je ona puta složila hranu za mene, ovo je bilo minimalno što sam mogao napraviti. Tako mi nije bilo stalo. Nisam osjećao ništa.

Sveci, kolaci i cudni plakati

Snovi i nočne more

Zatvaram se u sebe jer mi je dobro. Manje pišem, zaboravljam stvari jer se prepuštam užitku ljubavnog odnosa.
Danas sam sanjao da sam izgubio Crvenokosu. Bila je sa drugim muškarcem i ignorirala me je. Probudio sam se sa prazninom u sebi. Nije mi bilo ugodno. Nisam to želio. Jučer smo se navečer posvađali. Imala je naporan dan, a ja sam netaktički rekao ono što mislim o njezinoj netaktičnosti. Na žalost ona voli silovati ljude i gurati ih u svoje planove. Trudio sam ju pratiti koliko sam mogao, ali ponekad nisam uspio. To sam joj rekao. Počela je plakati, a ja sam se osjećao kao zadnje smeće.
Nazvao sam ju jutros i rekao da ju volim. Nisam ju želio izgubiti, i ispričao sam joj se zbog stvari koje sam rekao. Rekao sam joj za san. Nasmijala se i rekla je da tog čovjeka ne bi ni sa štapom takla. Lijepo. Izgleda, da sam samo ja nevjerno džubre u vezi.

Opet sam zakasnio na posao. Samo sat vremena danas. Što mi je? Ne mogu se više usredotočiti na ono što radim. Više ne znam da li radim ili se odmaram. Ne sjećam se razdoblja kada nisam bio na poslu. Ne mogu dobiti godišnji, a ne moram biti točno na radnom mjestu. Ovaj moj osjenčaj kašnjenja je više subjektivan nego realan. Sam sam sebi rekao da ću doči u zacrtano vrijeme. Kasnim na svoj vlastiti radni plan. Što to govori o meni? Kakva sam ja u biti osoba? Vjerojatno loša.

Razmišljam o tome da počnem razvijati svoje aplikacije u nekom drugom jeziku. Nakon jeziku koji izrađuje lijepe exe datoteke umjesto najobičnijih txt datoteka. Do sada sam radio u PHP-u i MySql-u. Mali problem s PHP-om što je inepreterski jezik pa bilo tko može raditi bilo šta sam mojim kodom. Mijenjati ga, brisati ga, kopirati ga i prodavati kao svoj. Ne znam. Koristim Apache web server kao razvojnu okolinu, te tako da sve aplikacije koje razvijam, razvijam za rad u lokalnoj mreži. I to bez velikih zajebanija oko razvoja protokola, dozvola i sličnih gluposti. Sve potrebno se instalira u jednom kliku, razvojna su okruženja besplatna, i jednostavna za naučiti i za raditi. Ipak, ne želim da drugi ljudi rade što god žele sa mojim radom.
Veća danima na netu tražim nova razvojna okruženja. Razmišljao sam o Free Pascalu. Učio sam taj jezik u Srednjoj Školi, dolazi sa podrškom za sve popularne baze podataka, i sa svojim razvojnim okruženjem. Ali, ne želim prekidati svoj rad na aplikaciji na kojoj radim i krenuti sve iz početka , niti mi se ne da zaboraviti na ono što sam učio do sada i učiti novi jezik. Ista situacija vrijedi za C++, C#, Javu, Ruby i Boo.
Volim razvijati nove stvari i programirati, ali ne želim se zajebavati sa toliko tehnologija. Kada se sve na kraju zbroji, po cijele dana sjedim ispred računala i utipkavan riječi koje ne utječu na veliku sliku u svijetu. Što će to značiti kada jednom umrem. Zato sam pobjegao od toga kada sam bio na faksu i odustao od FOI-a ne želim do kraja života biti još jedna vrsta šljakera. Mislim da ću ostati na PHP-a.
Kada završim sa ovim sranjem na kojem radim, krenut ću u razvijanje u MMORPG-a u browseru . Volim dizajnirati igre.

Crvena i ja

Volim Crvenokosu, i mislim da sam sretan s njom. Sretan što ju imam. Ne mogu vjerovati koliko se ta žena brine za mene. Malo previše, ali zašto bi se bunio. Nakon toliko veza u kojima sam bio krpa za brisanje nogu, napokon je naišla osoba kojoj je stalo do mene. Sretan sam zbog toga.
Jučer smo zajedno hodali zagrljeni po sajmu knjiga i bilo mi je fenomenalno. Ovila je svoje ruke oko mojeg boka, i naslonila glavu na moja rebra. Hodali smo polagano. Položio sam svoju ruku preko njezina ramena, i držao ju uza sebe. Dugo vremena nisam s nikim uživao na taj način. Samo šetajući se zajedno okružen mnoštvom ljudi.
Crvenokosim nedostatak je njezina hiperaktivnost. Za razliku od mene ona nešto mora stalno raditi. Kretati se, drkati po nečemu, zapitkivati. Što je ok, ali ne kada mene uključuje u to kada ja to zbilja ne želim, ili ne mogu više podnijeti. Ponekad nemam prostora disati. Ima je dosta i teško mi je pronaći prostora kraj nje. Često se osjećam krivim zbog toga. Cijeli se dan trudim oko nje, i odgovaram joj na beskonačne upite, drkam zajedno s njom ili odgovaram joj na pitanja i smirujem njezine nervoze, ali ne mogu to raditi beskonačno. Nakon što cijeli dan nisam pogledao film, pročitao knjigu ili drkao na kompu i nakon što cijeli dan nisam imao ni trenutak tišine i mira, ona mi negdje oko dva ujutro mora reći nešto zbilja važno. Ali, naravno ja tada nisam sposoban to nešto važno shvatiti, ili razumjeti ili poslušati pa uvijek kažem nešto krivo i onda se ona uvrijedi i počne se duriti. Gadim se samom sebi u takvim trenucima. Mislim da nisam sposoban živjeti s ljudima.
Njezine pozitivne strane premašuju njezine negativne. Tu je kad ju trebam. Sluša me i poštuje moje mišljenje i ne omalovažava me. Vjeruje u mene. Trudi me se usrećiti. Čak mi je uspjela nabaviti potpis Umberta Eca na knjizi u Petak. To je prva knjiga takve vrste koju imam. Potpis je naravno bio totalno nečitljiv, ali eto za koju godinu kada Eco umre, možda će ova knjiga nešto vrijediti. Šteta što nije talijansko izdanje, više bi došla. Drago mi je što je to učinila za mene. Samo mi je žao što ja ne činim više za nju. Ne zarađujem toliko kao ona, pa nemam toliko love na raspolaganju i kada se god potrudim napraviti nešto za nju ona me odbaci i kaže da ona želi učiniti nešto za mene.

Jutarnja kava

Dustcenzura i Izgubljeni u svijetu knjiga