Marketing
Božič u nedostatku boli
Proveo sam zadnja četiri dana u Crvenokosinom domu. Ručao sam s njezinom obitelji, ručao sam s njom. Složili smo zajedno moj prvi obiteljski bor i zabavili smo se ševeći se kao zečevi pod svijetlošću svijeća. Plakao sam kao kišna godina na kraju filma «Goodbye Lenin», nešto zbog tužnog kraja, nešto zbog samog sebe. Svađali smo se i govorili jedno drugome što nam ide na kurac kod drugog, ševili smo se opet. Možda smo začeli dijete, ali to je malo vjerojatno. Nismo s tim ciljem krenuli. Ne još. Nismo se micali od kuće, nismo nikuda izlazili. Svakog bi se dana dva sata prošetali kraj obale, ja bi vježbao pilates na tavanu, i to bi bilo to od izlazaka.
Bilo mi je predivno. Voljeli smo se, mazili se i pazili. U subotu smo potrošili gomilu para na novogodišnju kupnju. Uzeli smo dovoljno hrane za četveročlanu obitelj. Dosta na je došlo. Malo mi je to smetalo, i to sam joj rekao. Njoj nije. Željela je jedanput imati nešto u kući. Pustio sam to na miru. Kupili smo si ukrase, i jako jeftine boriće koje ću iskoristiti za Warhammer 40k. Bor smo kupili na tržnici, donijeli smo ga doma i složili ga doma. Stalak nam je posudio njezin stari. Ispod njega smo stavili naše poklone. Jedan za nju, velik i impozantan u plavom celofanu, i moj malen i četvrtast u omotu od paketa, prošaran zlatnom vrpcom. Poklone ćemo otvoriti prvog prvog, prema starom komunističkom običaju.
Preko bora smo stavili božićna svijetla. Posudili smo ih od njezinog starog, kao i božićnu zvijezdu na vrhu bora. Svijetla su malo kratka i ne rade kako treba. Navodno bi trebala treperiti u slučajnom nizu. U stvarnosti treperi samo jedan dio, i to u veoma predvidljivom uzorku. Ali, meni su se svidjela. Crvenokosa ih je željela ugasiti preko noći, ali ja nisam htio. Želio sam da stalno gore, i da svijetle i da meni bude toplo u srcu zbog atmosfere. Bilo mi je toliko toplo da sam počeo plakati kada sam shvatio koliki sam gad na kraju filma «Goodbye Lenin». Kraj je bio tužan sam za sebe, i to me je potaknulo na retrospekciju. Bilo mi je dobro. Ležali smo na krevetu, ja sam gledao film na računalu, a ona je spavala. Film je završio, a ja sam počeo plakati. Probudila se i tješila me je.
Crvenokosa me voli, i to mi je najljepši poklon za Novu Godinu. Ne treba mi više ništa. Zbilja. Osjećam njezinu ljubav, i to mi je ponekad previše. Ne mogu toliko toga prihvatiti, pa se slomim. Počnem tuliti, i bježati sam u sebe. Tjeram ljude. Prestao sam plakati tek kada je Crvenokosa izašla iz kreveta i upalila sva svijetla u sobi. Sljedeće jutro nismo razgovarali o tome. Ispričao sam se i pokušao sam razgovarati s njom o tome, ali mi nije dala.
Nisam pisao već pet dana i toliko je toga prošlo u mojem životu. Ali, kada sam kod nemam volje pisati, niti išta drugo raditi. Samo se odmarati, voditi ljubav, igrati se, voditi ljubav, ručati, voditi ljubav, gledati filmove, voditi ljubav, spavati, plakati, spavati i opet sve iz početka. Kada sam jučer navečer došao doma i kada sam se napokon pogledao u ogledao vidio sam mršava čovjeka u njemu, napetih mišića, ravna trbuha, i izdužena lica. Tijelo mi je svo sređeno. Predivno. Dugo nisam tako izgledao. Crvenokosa kaže da sam predivan , i jebozovan. Teško mi je u to vjerovati.
Prvog dana našeg druženja otišli smo na predstavljanje kršćanskih pjesama. Onih koji se recitiraju, na kojima se svi dosađuju. Na žalost suprug čitateljice je imao drugačije mišljenje. Započeo je sa all – time katoličkim pjesmama. Izvlačio je ljude iz publike da pjevaju s njim, složio bolesnu atmosferu tako da je na kraju dignuo publiku na noge (osim mene) i uz pratnju bogobojaznih glasova zapjevao «Cumbaya Ma Lord» dok je voditeljica najavljivala otvorenje švedskog stola na drugom kraju dvorane. Svi su stojali i svi su pjevali osim mene. Svi su bili poneseni tim sve katoličkim osjećajima , osim mene. Svi koji su bili od malo vjere, ili malo novca, su odustali od pjesme i skočili na buffet. Ja nisam, naravno, jer pazim što i kako jedem, ali u ovom se slučaju misao računa. Bio sam sretan što je cijeli cirkus bio gotov. Crvena je popapala malo besplatne hrane, razgovarali smo sa nekoliko ljudi, i onda smo krenuli doma. Bio sam sretan. Bio sam s njom. Ona je bila sretna, jela je besplatno, i bila je sa mnom. Voljeli smo se.
Post je objavljen 27.12.2006. u 10:36 sati.