Šimić je sjedio u dnevnom boravku i čekao svoje roditelje. Šimić je bilo njegovo obiteljsko prezime. Volio je svoje prezime. Odazivao se samo na njega. Niko ga više nije zvao Ivanom. Čak niti njegovi roditelji koji su mu to ime nadjenuli.
Televizija je gorjela. Bila je podešena na prazni kanal. Šum statike je ispunjavao sobu. Šimiću to nije smetalo. Sjedio je na naslonjaču odjeven u prljav bokseirce i potkošulju i gledao je u televiziju čekajući svoje roditelje. Uskoro bi trebali doći. Njihovo je radno vrijeme pri kraju. Uskoro će biti tu i pobrinuti se za njega.
Bio je gladan. Dugo nije jeo. Od jutra kada mu je mama složila doručak. Nahranio se tada, ali prošlo je previše vremena. Treba još hrane. Pokušao je dvaput ustati iz naslonjača i krenuti si sam nešto složiti za jesti, ali nije to učio. Ne smije se micati. Ne smije. Ako to učini neće vidjeti djeda Božičnjaka kako stavlja poklone ispod Novogodišnjeg bora. Želio ga je vidjeti. Barem ove godine. Nikada nije. Prije bi zaspao, ili bi ga roditelji potjerali u krevet. Ali, sada je velik i mama mu je jučer rekla da će mu danas Djed Božičnjak donijeti poklone. A, mama nikada ne laže. Može ona ponekad pogriješiti. Kao onda kada je rekla da ju tata neće više nikada udariti, pa je. Ali, to je u redu. Tata mu je rekao da mamu voli, i da je to samo način na koji on pokazuje ljubav prema mami. Šimić je to shvatio. Razveselio se, i zagrlio tatu. Kada je sljedeći put ugledao mamu pokazao joj je svoju ljubav kako što je tata radio. Ali, njoj se to nije svidjelo. Počela je plakati. Šimiću to nije bilo jasno. I tata nije bio zadovoljan s njime. Ali, to je u redu. . Tata često nije bio. Kasnije je razgovarao sa mamom, i sve je onda bilo u redu.
Jo0š malo pa će njegovi roditelji doći. Stomak ga je stiskao i više nije mogao izderati. Pred očima mu se maglilo i u glavi mu se vrtjelo. Ali, može on to podnijeti. Već je veliki dečko. Ima sve ispružene prste na lijevoj ruci i desnoj ruci, pa opet ispružene, pa onda samo tri na lijevoj. Sada je velik i on to može podnijeti.
Začuo je zvuk otključavanja vrata. Netko je došao. Kroz stan je proparao zvuk otvaranja vrata i nečijih teških koraka u hodniku. Tata je došao doma. Tata je uvijek radio više buke od mame. Šimić je uzeo telekomander u ruke i stišao snijeg na televizoru. Nova godina je i mora biti snijega za Djeda Božičnjaka
Tata je ušao u sobu. Ali to nije bio više tata, na sebi je imao crveno odijelo , bijelu bradu, stomak i crvenu kapu. I oči mu nisu bile iste. Bile su plave, a ne smeđe. I nekako preblizu jedna drugoj. Ako to nije bio tata, tko je to mogao biti.
Ne-tata je stao ispred Šimića i gledao ga je. U ruci je držao crvenu vrećicu , a u drugoj ključ od kuće. Ali, nije bio to tatin ključ. Tatin ključ je imao delfina kojem su iskakale oči kada ga je netko previše pritisnuo. Šimić je to znao jer se je igrao sa tatinim ključem dosta puta. Ako to nije bio tata, možda je to bio Djed Božičnjak. Ali, zar on nije trebao doći kod njega kroz dimnjak ili kroz prozor, a ne kroz vrata kao tata i mama svakog dana.
Ne-tata je počeo govoriti. Glas mu je bio čudan. Visok i piskutav. Čudno je izgovarao riječi. Nešto mu je govorio, ali Šimić ga nije slušao. Mama i tata su mu puno puta rekli da ne treba slušati nikoga drugog osim njih. Ne-tata je počeo govoriti glasnije. Šimić je čuo njegove riječi, iako to nije želio. Stavio je dlanove na uši i pritisnuo. Započeo je pjevušiti.
Pogledao je prema Ne-tati. Ne-tata je samo stajo i gledao ga. Oči su mu bile poluzatvorene i teško je disao. Možda mu je bilo prevruće, ali Šimić nije želio prestati pjevušiti da mu kaže da se skine. On je bio pametan , pa je cijeli dan bio u potkošulji i boksericama.
Nakon nekog vremena se Ne-tata pomaknuo s mjesta. Okrenuo je leđa Šimiću i počeo je kopati po sobi. Otvarao je ladice i ormare. Šimić ga je gledao. Ponekad bi nešto izvukao i stavio sebi u vreću. Ali, ne pre često. Nešto si je sebi govori u glavu.
Svako toliko bi bacio pogled na Šimića i nešto rekao. Ali, Šimić ga nije čuo. Nije želio jer su mu mama i tata rekli da samo dobri dečki dobivaju poklone od Djeda Božičnjaka, a dobri dečki slušaju samo mamu i tatu , te nikoga drugog.
Ruke su ga počele boljeti. Bio je gladan i umoran i više ih nije mogao držati gore. Želio je da ovaj Ne-tata otiđe što prije.
Ne-tata nije to učinio. Otvarao je i zatvarao ormare u njihovom malenom stanu. Došao je zabranjenog ormara, u kojemu mama drži svoje stvari. Šimić ga nikada nije smio otvoriti. Ne-tata nikada očito nije čuo za tu zabranu. Otvorio je ormar i počeo vaditi stvari iz njega. Šimićeve su se oči raširile od sreće i iznenađenja kada je vidio kuštravi celofan poklonske kutije u njegovim rukama. Maknuo je ruke sa glave, i uzviknuo :»Poklon!», naglo ustavši sa kreveta. Ne – tata je ustuknuo u stranu i opsovao nešto. Krenuo je prema njemu.
Šimiću se zavrtjelo u glavi. Zateturao je. Krenuo je padati. A, nije to želio. Ne – tata je bacio poklon na pod i krenuo prema njemu. Šimić je pokušao zadržati ravnotežu, ali nije uspio. Sapleo se oko svojih nogu i pao na pod. Jako se je udario. Koljena su ga boljela i suze su mu krenule na oči. Ali, nije smio plakati. Mama mu je rekla da veliki dečki više ne plaću, a one je sada veliki dečko i ne smije plakati pred drugim ljudima. Kada je sam može, onda ga nitko više ne vidi.
Ne-tata je došao do njega. Želio mu je pomoči. Šimić je pružio ruku prema njemu i nasmiješio se. Ali, ne – tata je to krivo shvatio. Da, krivo je shvatio jer mu nije pomogao. Brzo se sručio na njega. Silovito mu je odmaknuo ruku i udario ga posred lica. Šimić je pao unatrag jauknuvši. Ne- tata nije stao. Došao je do njega i počeo ga udarati posred lice sa svojom teškom rukom. Šimić je počeo gubiti svijest. Udarac za udarcem mu se lice pretvaralo u jednu veliku masnicu. U glavi mu je zvonilo i više nije imao percepciju sebe. Ne-tata je teško disao i psovao ga.
Onda je samo prestao. I otišao. Pokupio je svoje stvari , napustio stan i zatvorio vrata za sobom. Šimić je ostao ležati na podu, plačući. Lice ga je boljelo i teško je disao. Iz glave mu je curila krv. Osjećao ju je kako mu curi niz lice i skuplja se u lokvicu ispred njegovih očiju. Soba je zapala u tišinu. Zadivljeno je gledao tu svoju krv koja se je sakupljala ispred njega. Što je duže vrijeme prolazilo, to mu je bilo lakše i ugodnije. Nije ga više sve tako boljelo i krv je bila lijepa. Nikada prije nije takvo što vidio. Na trenutka je podigao pogled i ugledao snijeg na televiziji.