Pregled posta

Jutarnja kava

U sebi imam dva sata sna. Maloprije sam opčinjeno stajao ispred arene. Izgubljeno sam ju promatrao i divio se njezinoj građi. Bilo mi je hladno, ali to je bilo dobro jer me je držalo budnim. Autobus s kojim sam došao je maloprije proletio kroz crveno na semaforu na ulazu u gradu. Za divno čudo se nisam previše uzbudio oko toga. Mislim, mogao sam poginuti. Nisam, nema razloga za uzbuđenje. U zadnje sam vrijeme distanciran od svega. Odgurujem ljude. Tražim svoj osobni prostor. Barem onaj mali dio koji je ostao nakon Crvenokose.
Uživam u njezinom prisustvu. Ponekad. Na žalost često zna biti naporna. Često i ja znam biti kratkih živaca. Ne mogu za sve kriviti nju. Kada bolje pogledam duboko u sebe, u dosta slučajeva sam ja trebao pokazati malo više takta. Ona me užasno podsjeća na Danielu. Što je jako čudno jer one nisu ni iz daleka slične. Ono što je isto jest veza koju imam s njom. Osjećam ju na isti način na koji sam osjećao onu vezu koju sam imao s Danielom. Imaju isti ritam, imaju isti miris, imaju isti mir sakriven nemiru naših različitih osobnosti.
Nas dvoje smo samo na miru kada je netko od nas povućen. Bilo da netko je pod lijekovima, umoran ili da je pod utjecajem nečega. Razlog nije važan. Tada smo najviše sretni. Ili sam barem ja sretan. Što se u ovom slučaju svodi na isto. Crvena je sretna sa mnom, a ako ponekad nije, onda mi to da jasno do znanja. Ja sam onaj koji šuti i drži stvari u sebi i koji se mući sa svime. Ali, ide mi bolje. Polagano spoznajem koje stvari mogu odvojiti od sebe, a koje moram zadržati.
Seks je predivan. Do sada smo se ševili na hrpi mjesta. Moj ured, javni wc uredske zgrade u kojoj radim, njezin auto, auto njezinog starog, njezina soba. Svugdje mi je bilo dobro. Vodili smo ljubav dok je plakala, dok je bila ljuta na mene, dok me je psovala i dok sam ju mrzio. Počeo sam racionalizirati naš seks. Trudim se spavati s njom samo onda kada će to najviše oboma značiti. Neću se više razbacivati našom seksualnošću. Ona je ograničeni resurs koji se trošenjem obezvrjeđuje. Ne želim to, ne s njom. Da je neka druga žena, vjerojatno bi se konstantno trošili kao zečevi. Ali, s njom to ne želim.
Njezino je tijelo predivno. Put joj je bijela, lice oblo i njegovano. Noge su joj mišićave, i dobro oblikovane od godina baleta i plesa. Grudi su joj bujne. Cijeli sam život sanjao seks sa ženom poput nje. Pametna je, obrazovana i kulturna. Njezina mi je kultura jako važna. Ne volim tkz. seljačine. Nisam ja za to. Priprostost me nikada nije privlačila. Pokupila me je jutros nakon podužeg čekanja ispred arene, i prva stvar o kojoj smo razgovarali bilo dodavanje slova x i y u Hrvatsku abecedu. Oba slova koristimo u našem životu gotovo svakodnevno, ali nisu dio našeg alfabeta. To mi je užasno zanimljivo. Koristimo ih kao da su naša, dok su u stvar tuđa. Barem ih tako struka zasada vidi. To mi je užasno smiješno. Ti mali ljudi sa svojim knjigama misle da mogu biti važni i govoriti mi kako da mislim i što da radim. Glupost. Književna struka na veoma sličan način odbacuje naučnu fantastiku (fantasy, i horror) kao trećerazrednu književnost. Koja glupost. Koja arogancija. Omaložavati cijeli jedan žanr, a na temelju čega? Predradusa.
Šteta što ne postoji povelja o pravima žanrova. Negdje na vrhu tog nepostojećeg dokumenta bi trebalo stajati, napisano velikim podebljanim slovima

Svi žanrovi su pred svim ljudima jednaki

Koja je to diskriminacija. To je kriminal. Ne mogu vjerovati da još ne postoji sud za to. Kako neko može donosti institucionalne odredbe kojim se diskriminira cijeli jedan litererarni smjer. Koja glupost. Naravno, kao i sve druge gluposti takve vrste ona vrijedi samo za jadnike koji odluče vjerovati u to. Za mene ne. Ja sam bolji od toga.

Princeza od Žada je imala rođendan nedavno. Ona je dosta sklona depresiji, a svi znamo kako rođendani mogu biti tmurni za ljude poput nje. I mene. Zato sam ju odlučio malo razveseliti ovom šaljivom pjesmicom.


Post je objavljen 02.12.2006. u 09:16 sati.