Bolesti i Pokloni

Na stopalima sam prvo dobio infekciju, pa onda gljivice i naravno alergijsku reakciju na te gljivice. Jučer sam sjedio nekoliko sati u čekaonici kod doktora cijelo vrijem razmišlajujući kakva sam budala bio što sam se dao nagovoriti da odem tamo. Kada sam ušao unutra doktorica mi je pogledala stopala i uzdahnula. Rekla mi je da nije očekivala takvo što i da je bilo dobro što sam došao. Dala mi je recept, pokupio sam nalaze za HIV i Hepatitis C i otišao. Dobio sam kremu sa trostrukim djelovanjem. Čini mi se da radi. Stopala me ne bole više i ne osjećam više svrab. Dobro je.
Prošetao sam se jučer. Prvi put kako treba nakon nekoliko dana neaktivnosti. Nisam znao što mi je bilo sa stopalima, i nakon svake šetnje mi je bilo odvratno. Jučer nije. Stavio sam si kremu na pete, bijelu gazu i uživao samu šetnji. Ne mogu reći koliko mi je to trebalo – biti malo vani, na zraku i uživati u prirodi. Bio sam poludio doma.
Tijekom vikenda sam se opet počeo igrati, i trebalo mi je dosta snage da se otrgnem od računala. Skinuo sam si sa neta prilagođenu verziju Doom-a 2 za XP sa OpenGL driverima i mogućnošću mouse-looka. Totalno sam se zadubio u tu igru. Obožavao sam ju igrati davne devedesetčetvrte i za čudo još uvijek mi je zanimljiva. Obožavam ju.
Ožiljak na licu mi je gotovo prošao. Dobro je. Zabrinuo sam se noćas jer mi je polovica lica bila totalno crvena od udaraca. Ali, izgleda da se nisam baš tako jako udario i da brzo zacjeljujem na tom dijelu. Ne želim se pojaviti na Crvenokosinoj književnoj večeri sa masnicom na licu. Mislim da to ne bi mogla podnijeti. Ovom brzinom neću imati nikakve tragove do tada.
Volim kupovati poklone. Obožavam to raditi. Nemam granice u tome. Na žalost , buduću da imam mala primanja, da kada uleti razdoblje kupovine poklona jako brzo ostanem bez njih. U mojoj se obitelji pokloni daju za Novu godinu. Stavljaju se ispod bora i otvaraju se prvog prvog kada su svi budni i prisutni u sobi. I kod Crvenokose je tako. Jučer sam kupio mami i dragoj poklone. Mama je dobila svoje uobičajene puzzle, a Crvenokosoj sam kupio nešto posebno. Poklon je bio skup, barem za moje pojmove, ali nadam se vrijedan toga. Uskoro ću ga ići pokupiti. Malo je velik, i teško će ga biti transportirati do Crvenokose. Ali, jebi ga, nadam se da će biti sretna zbog njega.
Slavit ćemo Božić i Novu zajedno. Božić smo odlučili da ćemo slaviti kod nje doma, a Novu ćemo dočekati u Zagrebu. Ja nisam baš najsretniji s tom idejom, jer ne volim Zagreb kao grad i uvijek imam napadaje panike kada sam u njemu. Prevelike zgrade, previše ljudi oko mene i uvijek sam vidio samo ružne stvari u njemu. I naravno, ne znam točno kako da se ponašam tamo. Ljudi su čudni, sa čudnom vibrom i ne znam nekako nepristupačni. Osjećam se kao seljačka tikvica svaki put kada odem tamo. Uvijek moram zauzdati refleks da si obrišem nos u rukav košulje kada sam u Zagrebu ili počnem pozdravljati svaku osobu koju sretnem na ulici. Ili ne znam, počnem se izrazito glasno derati dok razgovaram s nekim, tako da me svi živi čuju. A, to što je najgore, to nije moje uobičajeno ponašanje. Ja sam suzdržan i zatvoren. Ne komuniciram baš često i ne radim takve društvene gafove, barem koliko znam i koliko se mogu spriječiti. Učim na svojim greškama. Ne znam, možda sam provincijalna tikvica koja se ne može snaći u velikom gradu. Ali, ne mislim da mi je to nedostatak. Valjda. Vjerojatno je to rezultat mojeg refleksa da se ne povodim za masama. Svi idu u Zagreb, svi su zaljubljeni u njega. Svako selo u svakoj zabiti daje stanovnike glavnome gradu i svi uživaju tamo pronalazeći vlasiti preporod na njegovim ulicama. Došljaci. Ja ne želim biti došljak, niti ne želim raditi ono što mase rade. Zbilja ne. Ne želim. Odbijam. Uhh.
Ali, bilo bi lijepo doživjeti doček na trgu. Nisam to nikada napravio. Na žalost, imam osjećaj da se to neće dogoditi. Crvenokosoj se to neće dati. Njoj je to glupo. Već je to učinila i nema razloga to ponoviti. Ne voli ona velika otkupljenja. Koliko god govorila da bi željela raditi one stvari koje ja želim , rijetko kada to stvarno to i učini. Želim izaći jednom vani navečer i malo se zabaviti, njoj se spava , nju boli glava i njoj se ne da. Želim ići u kupovinu po gradu, nju boli stomak. Želim ići na kavu, ona ne želi jer ju tamo svi znaju i već joj je bed ići u grad na kavu. Ona želi ostati doma, doma joj je dobro. I sve što radi, a da sam ja to predložio živa joj je muka tako da ja izgubim volju za time. Ne želim ići u Zagreb i tegliti se za njoj na zabave njezinih prijatelja s kojima nemam ništa zajedničkog i raditi stvari koje ona želi.
Ona me ne sluša. Ne poštuje moje osjećaje. Kažem joj da nešto ne želim za sebe ona počinje plakati jer ona želi to za mene. Dajem joj se. Svaki put kada joj je nešto odmah dotrčim do nje. Napustim posao, ne idem na svoje obaveze, i nestajem iz kuće na nekoliko dana. Stojim kraj nje i trpim njezinu histeriju. Toliko dugo dok se ne smiri i to uzem sve od mene. I ona tako stalno. Plaće, što god joj kažem nju to povrijedi. Ne shvaća moju rezerviranost, i moj strah i ne shvaća da ne želim toliko toga odjednom i da želim biti pušten na miru i da mi je dovoljno to što ju imam. Ali, ona ima toliko potrebu da mi da sve ono što mi želi dati, jer to zadovoljava neku njezinu viziju ljubavi, a ne shvaća da mi to smeta i da me to tjera od nje i da ne želim se nositi sa toliko toga, njezinim traumama i histerijama, njezinom bezuvjetnom ljubavi. A, kada tražim nešto za sebe, nekoliko dana mira, u kojima sam sam jer više ne mogu, jer se udaram jer se grizem, jer se mrzim i počinjem plakati bez razloga, jer uzimam tablete od kojih mi je muka i jer mi se vrti u glavi dok hodam i zanašam se, ali ona to ne želi čut. Ja nju odjebavam , ja nju ne želim i ona želi biti uključenu sve to i ona bi dala sve za mene. A, ja se onda osjećam odvratno i nezahvalno i želim se kazniti i ona mi plaće na uho i ja se udaram da to prestane jer me tjera da se osjećam tako odvratno i da imam takvu grižnju savjest zbog svojih želja. Ne smijem imati svoje želje s njom. Ne želi ih ćuti. Ne želi ih shvatiti. Sve mi je lakše se ozlijediti. Lice me boli na dodir, i to me podsjeća na ono što sam si učinio. Srušio sam se udarcima na pod. Samog sebe. Bez zadrške i problema, samo sam to učinio. Sklopio sam šaku i zamahnuo. Pao sam. Urliknuo. I ona se osjećao bolje.