petak, 01.12.2006.

Dustcenzura i Izgubljeni u svijetu knjiga


Ponekad ne pišem o svojem životu jer me to traže osobe s kojima sam intiman. Učinio sam to za Opaticu, maknuvši naš prvi seks sa već objavljenog posta, i učinio sam to za Crvenokosu tako što nisam, i što neću napisati ni riječi o protekla tri dana. Učio sam to za njih jer su me zamolile, iako se to kosi pravilima prema kojima živim. Pisanje mi puno znaći, i zapisivanje značajnih događaja u mojem životu mi pomaže da se bolje nosim s njima. Kada nešto ne zapišem, osjećam se kao da mi je dio duše otkinut. Izgubljen sam.
Ne otkrivam identitet osoba o kojima pišem. Za svaki izmislim zabavan nadimak kojeg koristim u svojim tekstovima , osim kod Daniele, ona mi je bila prva i njezina se greška neće više ponoviti. Ne otkrivam njihov grad, niti zanimanje, niti mjesto rada. Ipak , ponekad o nečemu ne žele da pišem. Jer ih je sram, jer ne žele da drugi ljudi imaju uvid u njihove živote. U većini slučajeva im kažem da se nose. Ovdje pišem o svojem životu, i one nemaju pravo mi govoriti kako da ga prikazujem niti mi zbog srama naređivati da ne pišem o stvarima koje su mi se dogodile. Ali, kod nekih slučajeva im dozvolim tu želju i ništa ne napišem.
Zato su zadnja tri dana mojeg života nestala. Neće nikada biti zapisana, i uskoro će biti zaboravljena. Sjećanja će se iskriviti, događaji će nestati , i biti će zamijenjeni drugima. Tko je učinio što čemu postat će temom debata ravnim onima koje vode loši političara na opskurnim emisijama na televiziji.
Osjećam se kao da me je pregazio tramvaj. Autobus. Avion. Slon na biciklu. Mala Miffy sa ratnim maljem. Dva dana nisam bio doma. Dva dana nisam išao na posao. Preskočio sam tečaj ruskog. Živci su mi tanki. Ovaj sam post trebao pisati iz ureda. Ali, nisam imao snage maknuti se iz sobe. Ležim na krevetu i pišem.

Jedino dobro u moru lošeg jest to što sam jučer sa Crvenokosom stigao na otvorenje Pulskog Sajma Knjiga. Prostor je bio prepun ljudi. Pisaca, novinara, čitatelja svih godišta. Čudnih žena, i smiješnih likova. Zgodnih žena sa lijepim nogama. Zaštitara koji su mrko gledali posjetitelje. Mrzim zaštitare, kao i bilo koji oblik policije. Nisu tu trebali biti. Cijelo sam vrijeme imao dojam da će jedan od tih ušljivaca krivo protumačiti neku situaciju, ili će se upasti u fazu dokazivanja vlastite muškosti i fizički će me napasti. Na sreću nije se dogodilo ništa od toga.
Sajam je bio prepun knjiga, iako mi je malo napuhano djelovala konstatacija organizatora da je na njemu bilo dvadeset tisuća naslova. Prostor je bio premali, za toliku kolekciju različitih knjiga. Ali, bilo ih je dosta. Na žalost bilo je prevruće , tako da samo Crvenokosa i ja umrli dok smo prebirali po knjigama. Oboje smo nosili teške zimske jakne jer je u Puli tog dana bilo jako hladno. Imali svoje torbe na leđima, ona svoj ceker a ja svoj ruksak. Nosili smo dvije boce vode sa sobom, i obje smo popili naiskap do kraja našeg jednosatnog posjeta. Ne volim vrućinu. Siguran sam da sam promašio nekoliko dobrih naslova zbog nje. Ovako sam na brzinu preletio cijeli sajam, kupivši samo dvije knjige od kojih sam jednu ciljano došao kupiti , i za koju nisam imao nikakvo iznenađenje, a druga mi je predstavila neugodno iznenađenje kada sam napokon došao doma kod se sebe u svoj mali grad i uzeo nekoliko trenutaka da ju malo prelistam i proučim kako treba. Naime, radilo se o O vodiču kroz VBA za početnike izdanog od strane izdavača Kompjuter Biblioteka iz Čačka. U trenutku kupovine knjige ja nisam znao da se radilo o Srpskom izdanju. Isprva sam mislio da se izdavaču potkrao tipfeler na naslovnoj stranici kada je umjesto riječi svijet, napisana riječ svet. A, onda sam shvatio da su knjigu izdali naši susjedi s istoka koje svi tako puno volimo. Inače, to mi ne bi previše smetalo jer sam zbog svojeg porijekla oslobođen te dotične nacionalne mržnje i zbilja mi je svejedno na kojem je jeziku knjiga napisana dokle kod mogu razumjeti njezin sadržaj. Ali, ja sam došao na sajam knjiga kupiti Hrvatska izdanja, a ne strana. Da sam htio kupiti strano izdanje te knjige otišao bi na Amazon i kupio ju u trećinu njezine cijene. I to me je zasmetalo, jer je po meni trebalo biti jasno označeno da se radio Srpskom izdavaču (kao što i mislim da bi jasno trebali biti označeni i Engleski, Američki, Bosanski i drugi izdavači koji su se tu potkrali), tako da kupaca ipak ima neki i zbog kod kojeg će izdavala kupiti, domaćeg ili inozemnog. Ovako se osjećam malo prevareno, jer sam želio kupiti Hrvatsko izdanje, a ne strano.
To me je posjetilo na meso u Sloveniji. Kod svih mesnica u Deželi, svi mesni proizvodi uza sebe moraju imati jasno izraženo ime proizvođača i zemlju porijekla, tako da to slijepac može vidjeti mikroskopom. Znam da sam se mogao potruditi i malo bolje proučiti knjigu koju kupujem , i da sam si sam kriv što sam zabunom dao sto pedeset kuna , ali zbilja nisam očekivao da ću morati paziti na to. Nisam znao da je Pulski sajam knjiga internacionalan, kao što nigdje nisam vidio jasno izraženu zemlju izdavača.

- 20:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #