Pogled crven. Upućen u svijet.

Iznenadila me je jučer moja mala Crven Kosica. Rekla mi je da je razmišljala o tome da se prijavi za resort za pisce u Rumunjskoj na razdoblje od tri mjeseca. Rekla mi je da to voli raditi. Da se voli zavuči sama u sebe na neko duže vrijeme, kada intenzivno piše, ne viđa se nikim i jedva da razgovara preko telefona. Jedini razlog zašto se nije prijavila za taj resort jest što joj se nije dalo zajebavati sa svom dokumentacijom. Da budem iskren ostao sam bez riječi. Nisam mogao vjerovati. Žena koja je govorila da me voli, koja je željela živjeti sa mnom, imati djecu sa mnom i udati se za mene je planirala samo tako otiči. Bez obzira na mene.
Ne želim se vezati za takvu osobu koja će se samo pokupiti jer je njoj tako palo na pamet ili će samo nestati. Ja to ne radim. Koliko god se ja povlačio uvijek sam imao mjesta za nju, viđali smo se i dolazio sam k njoj kada me je trebala bez obzira što sam drugo radio u tom trenutku. Ne želim ulagati u vezu koja će sigurno propasti.
Rekla mi je da ona ne bi samo tako nešto učinila. Ne, prije bi me odvukla sto kilometara od kuće i sve mi objasnila i onda me torpedirala doma. Neka si ja samo mislim. I ja bi imao dva izbora pratiti ju tamo gdje ide, ili ostati doma sam , dok se ona ševucka po Europi. Ili ne viđati ju po nekoliko mjeseci dok se ona povlači u sebe dok piše. Kvragu. I ja pišem, ali nikada nisam to napravio nikome. Shvaćam potrebu za tim, jako ju shvaćam, ali mislim da to toga nije vrijedno. Ne želim otjerati ljude oko sebe samo da bi se poput Prousta zatvorio u svoj mali stančić i pisao. Ne želim to. Ali, ako ona to želi neću ju spriječiti.
Stalo mi je do nje, ali neću ju sprečavati da napreduje u svojem životu. Ionako sam znao da nisam dovoljno dobar za nju. Ona je uspješna, obrazovana, starija žena. Ja sam nitko i ništa. Papak. Imam dvadeset i pet godina, nemam završen faks, radim sa roditeljima posao kojeg ne želim raditi i koji me ne zadovoljava, jako ga teško mogu promijeniti jer hrpa toga ovisi o meni, i nametnuto mi je na leđa ( sve su to isprike, naravno, istina je da sam ljen i da sam kukavica napraviti ikakvu promjenu u svojem životu i bojim se pogledati istinu u oči). Živim u sobi metar sa meta gdje nemam nikakve privatnosti, nemam auta i uvijek ga moram žicati od svojih roditelja i govoriti im gdje idem i što radim. Oni mi kontroliraju prihode, družim se sa klincima i igram glupe igre ( RPG-ove i LARP-ove) . I na kraju, moje je pisanje totalno šrot i u ovih osam godina nisam uspio ništa značajnijeg postići i moje vrijeme prolazi. Znao sam da to nema budućnosti, ali nisam htio u to vjerovati. A, sada je samo pitanje vremena kada će njoj nešto spizditi i ona će se pokupiti negdje ju ja neću moći/htjeti pratiti.
Rekla mi je da je živjela sa trojicom muškaraca do sada, i da ih je sve napustila. Ona to voli raditi, napuštati muškarce. Svima nailazi na neku manu. Kaže mi da me voli, da joj je stalo do mene i da se nikada s nijednim muškarcem nije tako osjećala. Rekla mi je da sam predivan ljubavnik i da ju zadovoljavam kao nitko do sada i da se sa mnom osjeća dobro i sigurno. Da želi djecu sa mnom i brak. A, ja se cijelo vrijeme pitam koliko njih je čulo to isto, povjerovalo , a da bi na kraju bili napušteni. I koliko će dugo trajati njezina volja za zajedništvo sa mnom. Jer ona se meni čini kao osoba koja bi se mogla rastati od mene jer joj ne štimaju stvari i koja bi me vrlo lagano mogla odjebati, uzeti mi dijete i naći se nekog drugog ljubavnika , ako ga već nije imala.
Laže mi. Osjećam svaku njezinu laž, neistinu i samozavaravanje. Ne znam da li se boji priznati sebi neke stvari, ili me samo ne želi otjerati od sebe. Ali, znam da mi ponekad laže. Znam kako istina zvući, ugodno se osjećam kada ju čujem bez obzira koliko bolna bila. Opatica je bila dosta iskrena sa mnom, zato sam mogao primati u hodu sva sranja koja mi je radila, ali sa Crven Kosom ne mogu napredovati o odnosu kada mi ona skriva stvari, ili se srami svojih osjećaja i potreba.

Nešto me prati već danima. Nisam siguran što. Mislim da je to sjena, ili možda nemiran duh. Uvijek ga vidim krajičkom oka, ali kada se okrenem nestaje. Gad jedan. Ali, znam da je to. Osjećam ga ili nju na svojoj koži. Dlake mi na leđima narastu i na području vrata osjećam toliki pritisak da mi je teško hodati. Nešto me prati, a ne znam što je to i kako ga se riješiti.
I mrzim takve stvari. Godinama sam nosio to zatvoreno u sebi i nisam se na to obazirao. Zanemarivao sam udaljeno gledanje, proročke snove i stvari koje vidim o drugim ljudima. Vidim istinu , i znam kada lažu. I ne volim to. Zatvorio sam se prema toj strani svoje osobnosti, nisam želio poludjeti od toga i želio sam biti normalan. Ali, sada mi se to vrača. Realizacije mojih proročkih snova se sve bliže. Događaji koje sam sanjao prije nekoliko godina se sada nižu jedan za drugim, dok ih im je prije razmak bio oko jedne godine. Nisam već dugo vidio nešto što se je dešavalo daleko od mene, osim smrti moje bake , ali to je normalno – svi to imamo. Vidio sam njihove duhove, na dan njihove smrti. Oba sam se puta povukao, tako da nisam čuo što su mi imale reći. Od kada sam sa Danielom u Varaždinskim toplicama naišao na sjenu djevojčice živio sam u strahu od toga. I sada mi se sve to vrača. Snovi su mi sve nemirniji i nemirniji. Ne spavam više normalno. Uopće se ne trudim više ugasiti svijetlo u sobi, niti pospremiti prostor gdje liježem. Ostajem budan dokle god mogu, i onda samo padnem na krevet sa svim živim upaljenim. Spavam u odjeći. Tada imam manje nočnih mora, ali po danu vidim sve više i više stvari koje ne želim. Osjećam sve više stvari koje ne želim. Često se znam okrenuti na cesti dok hodam navečer, jer znam da me nešto prati, onda raširim ruke i opsujem zrak i kažem čemu god se nalazilo na mene neka samo dođe jer sam spreman i da ću ga uništiti, sasjeći na komade i pretvoriti u pepeo. Nikada ne dođu kukavice. Prije su mi dolazili u snovima, ali naučio sam se braniti. Često bi se znao probuditi sa rukama u zraku dok gušim nevidljive protivnike, ili dok bi zadavao udarac u grkljan protivniku. Često se budim sa ožiljcima na tijelu. Ne znam ih objasniti. Imam ih svugdje. Posjekotine i masnice. Vjerojatno od bacanja po krevetu.
Crevenokosa me je otvorila opet prema toj strani svoje osobnosti. Krivo me je shvatila kada sam joj pričao o tome. Mislila je da sam naučio živjeti s time. Nije mogla biti više u krivu. Ona je još osjetljivija od mene na to. Dok smo zajedno brijali po Istarskom zaleđu, pričala mi je o duhovima koje je vidjela s nama u sobi dok smo vodili ljubav u tami. Vidjela je stvari koje sam osjetio na sebi. Stvari koje sam znao da su tu , ali nisam želio vjerovati u to , dok mi ona nije rekla. Stvari koje su me gledale dok sam ležao u mraku. Ti trnci koje sam osjećao na sebi, koji su se pojavili bez razloga. Strah.
Rekla mi je da je vidjela, čim mi je to rekla, zlatnu kupolu koja se izdiže od mene i koja je zahvatila cijelu protoriju. Zlatnu kupolu koja je otjerala sve što je bilo u prostoriji i koja nas je zaštitila. Rekla mi je da sam moćan, ali da to ne želim prihvatiti. Da ona želi raditi na tome. A, ja sam samo osjećao kako tonem sve više i više u ponor ludila. Jebeno me je uplašilo to sranje.
Ne mogu vjerovati koja stvari nas dvoje možemo raditi jedno drugome. Ne trebam uči u nju da bi smo mogli voditi ljubav, niti trebam skinuti svoju odjeću. Samo moram položiti svoje dlanove na njezinu ključnu kost, odmah do vrata i nasloniti usne na njezin stomak. Ne treba joj dugo da počne svršavati, toliko jako da prestane disati i da joj grčevi zahvate cijelo tijelo. A, ja osjećam sve što ona prolazi, ali jako smanjeno. Osjećam stvari koje izlaze iz mene, ulaze u nju , a onda opet iz nje u mene. Na žalost , povrat je umanjen, nešto se putem gubi. Često sam poslije toga iscrpljen i bezvoljan. Kao da nemam više života. Ali, zadivljuje me to. Volim joj to raditi. Stalo mi je do njezina užitaka. Volim voditi ljubav s njom okružen drugim ljudima. Dok smo bili na sajmu knjiga ili u središtu grada. Zagrlio bi ju i naslonio bi jednu ruku na njezino rame, pokrivši ju svojim tijelom dok bi drugu stavio na to posebno mjesto i čekao da počne svršavati, tiha i stidljiva, mrzeći me zbog toga što joj radim, ali i uživajući. Nikada si ne dozvoljavamo da to traje dugo, ali obožavam te naše ševe u pod okom javnosti.

Ja sam bezosjećajan kučkin sin. Više ne osjećam ništa. Totalno sam se povukao. Ne brinem se više o svojem tijelu, soliram i ne razgovaram s drugim ljudima. Ne trudim se oko ičega, i počeo sam se opet igrati na računalu. Nešto što ne smijem raditi, jer sam jebeno ovisan o tome.
Jučer mi je mama plakala pred očima. Bila je sakrivena u svojoj sobi i plakala nad mobitelom. Sestra je mislila da smo se nas dvoje posvađali. Nismo. Stario joj je poslao poruku u kojoj joj je izvrijeđao i rekao joj da ide kod ljubavnice. Križali su se sa autima na putu prema njoj. Stara mi je govorila sve dok sam ja stajao kraj nje, upijao to i nisam ništa osjećao. Ništa. Nisam imao nikakve reakcije. Ni tuge, ni boli, ništa. Nisam ništa niti rekao. Izašao sam iz sobe kada me je zamolila , i napravio sam joj ručaka kada me je to zatražila. Htjela je jaja na oko. Napravio sam ih. Dva jaja, sa pršutom. Posluženih na tanjur kojeg sam stavio na tacnu, narezao sam komad raženog kruha, natočio izvorsku vodu u čašu i posložio joj komadić čokolade sa lješnjacima sa strane. Koliko je ona puta složila hranu za mene, ovo je bilo minimalno što sam mogao napraviti. Tako mi nije bilo stalo. Nisam osjećao ništa.