Durica Vozi Kolica

četvrtak, 19.07.2018.

Milić i Dalić

dok smo čekali naše zboraše da slete iz južne afrike praktički istovremeno slijetao je avion hrvatske nogometne reprezentacije zbog čijeg dočeka je sve više ljudi dolazilo prema novom aerodromu. prije toga Fran me, ugledavši zgradu starog pitao da li je to neka farma.
čekajući tako s dedom i Franom na nekom zabačenom parkingu, jer se ispred aerodroma ne smije zadržavati, i dok je Fran pokušavao vidjeti zrikavca čije glasanje je čuo iz polja, razmišljala sam si tako kolika je sličnost između dirigenta i voditelja zbora " Čarobne frule ", i izbornika repke Dalića.
jedan i drugi su izuzetno uporni u provođenju svojih nauma, no, isto tako točno znaju zašto nešto rade, jer su si dali truda proučiti sve do u detalje, no, zbog toga smatraju nepotrebnim objašnjavati se drugima, te ih čak, ili sam barem ja stekla takav dojam, pomalo i nervira kada ih netko propitkuje samo zbog nekog senzacionalizma, jednostavno, oni sami znaju što, kako i zašto rade, i nemaju potrebu to lamentirati pred svima, dok sami, vjerujem, ulažu mnogo vremena propitkujući različite mogućnosti.
isto tako, samozatajni su jedan i drugi, te ne trče pred rudo nikakvim ekskluzivama, nemaju potrebu samopromovirati se, pogotovo ne riječima, već strpljivo čekaju da rezultatom opravdaju svoj rad.
ne razumijem se puno u nogometnu strategiju, ali isto tako sam stekla dojam kako izbornik ima više od jednog plana, točno zna tko će koga zamijeniti, u stanju je predvidjeti neke nepredviđene situacije, te za njih ima već spremno riješenje prije nego se i sama situacija dogodi.
isto tako funkcionira i naš dirigent koji svojim višegodišnjim iskustvom ima sposobnost snalaženja u mnogim novim, nepoznatim i drugačijim okolnostima koje ponekad mora rješavati na licu mjesta i uvijek ih odradi smireno, bez nervoze i panike.
obojica su svoji u svakom pogledu značenja te riječi, ne dozvoljavaju si uplitanje u posao, ne sviđaju im se nepotrebne priče o njima koje nemaju veze s trenutnim poslom, ne zanima ih što bi i kako bi netko drugi, kao što se ne zamaraju komentarima, pogotovo ne onim zlobnim provokatorima.
posao kojim se bave imaju u malom prstu, iskustvo im je neprocjenjivo, no, malo su i škrti dijeliti ga baš sa svima, kao da smatraju kako samo oni koji to zaslužuju zalaganjem i ulaganjem sebe mogu imati pristup njihovom znanju.
mišljenja sam kako je osobina koja ih posebno veže upravo ta sposobnost motiviranja i okupljanja različite ljude u povezanu grupu koja je spremna dati sve od sebe za isti cilj.
znaju kako je to moguće pozitivnim poticajima, sposobni su procijeniti kada će i kako nekome u datom trenutku pružiti priliku da se dokaže, ali isto tako ne vole riskirati onda kada je trenutak izuzetno važan.
cijene osobine kao što su zalaganje, trud, inicijativa, upornost i radišnost, dok im se ne sviđaju osobnosti koje se vole isticati u grupi bez pokrića, te uživati neopravdani zvjezdani status, jer, znaju da takvi karakteri mogu unutar grupe stvoriti nepoželjne i nepotrebne ljubomorne osjećaje, kao i osjećaje manje vrijednosti, već cijene one koji mogu i znaju stavljati se u poziciju pokretača i svojom energijom okupiti ljude i pokrenuti skupinu
jednostavno, poznaju psihologiju skupine, imaju izrazito razvijenu socio-emocionalnu inteligenciju, kao i snalaženje i novim i nepoznatim situacijama.
iako se bave potpuno različitim poslovima, jedan i drugi rade ga iznimno profesionalno, predano, čak i požrtvovno, ističući uspjeh koji su postigli kao rezultat zajedničkog rada i zalaganja svakog pojedinog člana, a nikada njih samih, ne želeći ništa više od virenja iz sjene.
jedina je razlika što će jedan ostati u povijesti zabilježen kao velikan u povijesti hrvatskog sporta, dok će drugi uvijek, samo stoga što se bavi manje popularnim aktivnostima, biti na margini, uostalom, kao i ta aktivnost kojom se bavi, jer, ruku na srce, pjevanje u zboru nikada se neće približiti jednoj od najpopularnije sporedne stvari na svijetu, i ostat će samo aktivnost za onu nekolicinu entuzijasta u društvu koja uživa u spoju pjevanja, nastupanja, putovanja, i druženja, te se bavi time amaterski, no, jedan i drugi, da su odabrali bilo koji drugi posao, opet bi ga radili na isti, pedantan način i što je nesporno s istim rezultatima.
za mene je naš dirigent profesor Marijan Milić, osim što mi je i mentor i uzor, u vođenju zbora ono što je Zlatko Dalić u vođenju nacionalne reprezentacije , iako sam, iskreno za njega čula tek kada su počele priče nakon što je preuzeo posao izbornika, jer, nogomet nije aktivnost koju pratim niti uopće ne uživam gledati kako se drugi igraju loptom u vođenju nacionalne reprezentacije, no, zaintrigirao me upravo taj fenomen koji se odjednom stvorio u društvu oko njega i njegove osobnosti.
jedan i drugi predstavljaju naše boje u svijetu, svaki na svoj nevjerojatno sličan, a opet različit način, i veselit će nas svojim rezultatima sve dok se budu tako lavovski, a opet istovremeno skromno i ponizno bavili poslom koji vole i za kojeg su spremni dati cijelog sebe.
možda je upravo to taj faktor: ono koliko daješ i način na koji to radiš takav i rezultat ti se vrati.
kao i odnos prema ljudima, pronalaženje prave mjere vlastitog položaja za ostvarivanje zajedničkog cilja.
jer, napredak je moguć jedino onda kada svi zajedno idemo prema onome što želimo ostvariti.
moje viđenje je kako nije nogomet taj koji je povezao sve te ljude, već energija koja se stvorila zbog niza povezanih faktora, a ako je tomu tako moguće je ostvariti i mnoge druge lijepe i pozitivne, predivne stvari, samo je potrebno okupiti ljude koji teže istoj ideji, a ponekad i sam proces pruža jednako, ako ne i više zadovoljstva i ispunjenja od maksimalnog rezultata, kao i reakcija publike čija energija je i poticaj i motivacija.



" Čarobna Frula "

tata i sin





- 09:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #