Samo Durica

otvoreno pitanje blogerici Stanki

pročitavši meni vrlo zanimljiv, intrigantan i problematikom, pa tako i mogućim razlišitim mišljenjima, stavovima i evenualnim riješenjima slojevito prožet post pod imenom: " Kako je lijepo biti dječak! " blogerice Stanke prvobitno sam ostala zamišljenja nad samom temom, pa sam se instinktivno primila pisanja komentara u kojem iznosim vlastito viđenje i dođivljaje kako teme, tako i nekih drugih sličnih situacija, onako kako to i obično radim: kroz osobno iskustvo i neke proživljene situacije, te promišljenje o stavovima te vrste, kada nisi u mogućnosti, barem ja sam, biti sasvim siguran što je ispravno, a što ne, pa me samim time sve skupa i još više zanima, kao i drugi, tuđi komentari, drugačija i različita razmišljanja, ili samo jednostavna razmijena u vidu komentara što samo bavljenje blogom pruža, a za mene je jedan od bonusa, tako da komentare doživljavam kao svojevrstan doprinos kako tekstu, tako i temama kojima se pojedini bloger bavi, tako i povratnu informaciju koju je inače nemoguće ili prilično teško dobiti tako brzo, ali i nekom žilom kojom kola energija i daje život ovakvoj vrsti portala, pa i samom pukom bavljenju izražavanjem koje javno objavljujemo putem bloga čime postaje dostpuno širokom krugu ljudi.
uglavnom, da sada ne duljim previše, ostala sam, blago rečeno prilično iznenađena kada me blog obavijestio kako sam onemogućena ostaviti komentar od strane dotićne blogerice.
pokušavala sam sjetiti prijašnjih komentara koje sam ostavljala na tom blogu, vrtila sam u glavi sve komentare koje sam ikada nekome napisala u svim ovim godinama koliko se bavim bloganjem, jer u ni jednom svojem komentaru, brem koliko me sjećanje služi nisam nikoga vrijeđala, omalovažavala, a ako i jesam bilo je to nehotićno, nenamjerno i nesvijesno, znalo je doći slučajno do nekih nesporazuma zbog nekih mojih nespretnosti ili nerazumijevanja, no, uvijek sam se nakon toga potrudila objasniti i rasčistiti takve situacije, dok ima i onih koje nisu vrijedne spomena, ali sada govorim isključivo o reagiranju na samu temu posta i tu mogućnost iznošenja vlastitog mišljenja putem komentara što je ono što blog čini blogom, tu bih se rado poslužila parafriziranim citatom blogera Nepoznati Zagreb koji je jednom u svom postu na duhovit način fotografijom popratio mišljenje kako je " post bez komentara kao čevap bez lepinje ".
pokušala sam i u njenoj arhivi potražiti neke od svojih komentara, kako bih shvatila o čemu se točno radi, ali nisam našla ni arhivu, niti neki drugi kontakt na koji bih se mogla eventualno javiti i to rasčistiti, a imam veliku potrebu, jer, eto, voljela bih znati što je to točno nagnalno tu blogericu da mi zabrani komentare kako bih mogla o tom svom ponašanju ili bolje rečeno načinu izražavanja porazmisliti, eto, meni su međuljudski odnosi važni, pa, ako sam već dobila tak nešto bolje bih se osjećala kada bih barem znala zašto.
onda sam u njenom boxu pročitala uputu za komentiranje koja kopipejstana glasi:

Nije na odmet znati!
Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Tek da se zna :)
Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.


pa, sad, ako se radi samo o tome da se način mog komentiranja ne uklapa u njeno bavljenje blogom, jer je ne zanima moje mišljenje i doživljaji, naravno da to razumijem, iako nije moje poimanje značaja komentiranja, prihvaćam svačije drugačije pravo na formiranje vlastitog bloga, te se ispričavam što prije nisam to uvidjela i ostavljala komentare koji su zaslužili biti obrisani i blokirati me,
ali,
ako se radi i onečem drugom i ako ima volje objasniti mi zašto nemam nikakvu mogućnost komentiranja njenih postova, već sam potpuno blokirana, a ne samo obrisana
bila bih zaista zahvalna na tome.
a, ako je ni to ne zanima, svakako, mogu razumjeti, pa se ispričavam na uznemiravanju.
moja potreba da imam iskrene, otvorene, poštene, čiste, nekonfliktne, tolerantne i jasne odnose, a u životu me vodi potreba biti korektna, kako prema drugima, tako i prema sebi, jača je od bilo kojih drugih osjećaja, i ne sramim se ni libim pitati o čemu se radi,
na kraju krajeva nikada nije naodmet znati na čemu sve čovjek može poraditi.
bila bih izrazito zahvalna na iskrenom odgovoru.
bitno mi je naglasiti kako ovim putem nikako ne želim da se Stanka loše osjeća, već samo imam potrebu razumjeti o čemu se točno radi, a kako se radi o meni i mom načinu komentiranja njenog bloga koji rado čitam objašnjenje i pojašnjavanje pomoglo bi mi u tome.
osoba sam koja poštuje i trudi se prihvatiti sve raznolikosti oko sebe, ali jednako tako imam i potrebu razumjeti ih, jer mi je tako puno lakše i jednostavnije, na kraju krajeva i korigirati samu sebe.
postoji nešto što se naziva " refleksivni praktičar ". to je osoba koja radi stvari na način da neprestano promišlja o vlastitim postupcima i njihovom utjecaju na ljude oko sebe, no kako bi to ostvarila, osim vlastitog preispitivanja potreban je i osvrt, pa i kritika drugih osoba koje su često i realno objektivnije od nas samih.
jedna od niti vodilja u životu je postati reflakivni praktičar na svim poljima djelovanja.
stoga, fala.

usput, zanima me, bez uplitanja u situaciju, naravno, mišljenja kako blogera tako i anonimnih pratitelja blogova o toj ponuđenoj opciji komentiranja, da li je potrebna, koliko je zanimljivo čitati ih i kako drugi blogeri doživljavaju komentare na blogu, što im znače, čine li razliku naspram samog posta i da li bi blog bio isti bez njih.