Samo Durica

Pekarčić

kak mene svako malo sune neka ideja, pa bi onda svašta nešto mijenjala, obično u životnom prostoru, pa bi bojala, premiještavala, popravljala ili izrađivala novo, uglavnom od onog starog kaj već imam, tako me i na samu Staru godinu nakon kaj sam ispratila muža u Šibenik gdje je radil, premijestila pola namještaja u kući, naravno, uz svesrdnu pomoć svog malog šegrta koji jedva dočeka da mamu pukne hiperaktiva, pa počne vaditi zaboravljeno suđe iz vitrine, prevrtati ladice koje je potrebno očistiti i zalijepiti, i, ono najzabavnije, gurat police i ormariće s jednog mjesta na drugo, na kojem onda opet nije baš idealno, pa je sve potrebno ispočetka.
tako sam novu bijelu usku pregradnu policu koju smo kupili za hodnik premijestila u njegovu sobu, s tim da sam je položila horizontalno na pod kako bi mu bilo jednostavnije i preglednije pospremati na nju igračke, te sve dostupno i na dohvat ruke, a onu staru pletenu koju sam iz predhodnika privremeno smjestila kod njega za knjige i društvene igre stavila na njeno mjesto u hodnik, jer, nekak mi uz nove ormare koji su kombinacija bijelog i boje svijetlijeg prirodno drva, jednake kao i podovi, sada ta tamna polica nikak ne spada tamo, jednostavno mi kvari koncept ( to sam naučila od Mirjane Mikulec, njegovu sam sobu odlučila urediti tako da mu namještaj stilski izdrži sve do fakulteta, ak nam to uspije popratit i kvalitetom, tako da je baza bijelo koja se može kombinirati i oplemeniti bilo kojom drugom bojim, kasnije i po njegovom izboru, samo sam tu bijelu razbila prirodnom drveninom, te dodala žućkaste zastore s motivima gusara, šareni tepih i deke kao i prekrivać za kauč sastavljen od raznobojnih kvadrata, takozvani pečvrk, globus lampu koja mu daje laganu svijetlost i ugađaj, velku plutenu ploču za crteže i nekoliko zgodnih plakata, fotografija i slika ), pa sam joj dodala pletene košare s ručkama kao ladicama ( ideju sam, priznajem, ukrala iz Ikeinog kataloga ) u koje sam potrpala sve šalove, kape i rukavice, kao i ostatak potrepština koje koristimo u ove zimske dane, a sad više nisu rasute po čitavoj kući, neg skrivene u tim improviziranim ormarićima, a svak ima svoju košaru tak da više nije problem pronalaziti potrebno taman prije nego trebamo izaći. time nisam samo organizirala, nego sam riješila i tu pregradu koja mi je potrebna da mi, barem vizualno, odijeli hodnik od dnevnog boravka, zapravo, samo kauča, na kojem provodimo većinu našeg kvalitenog obiteljskog života, izležavajući se, škaljajući, ljubeći se, masirajući se, čitajući slikovnice, izvodeći kolut napred i natrag, igrajući se figuricama iz kinder jaja ili palačinkanjem, što može biti samo prevrtanje, ali i uživanje u prejedanju palačinki nabrzake napravljenih iz magičnog šejkera.
prvobitna ideja bila je kak bu kauč bil složen, onak pristojno, za goste, al, odmah prvu večer smo ga Fran i ja rastegli, da se malo odmorimo nakon napornog rada, pa je onda tako i ostal rastegnut kroz cijele blagdane, jer, onak složen ne pruža nam dovoljno prostora za sve nas troje koji istovremeno želimo na njemu biti, gledat filmove, tekme i crtiće.
tak sam onda i stol za blagovanje okrenula po dužini, jer mi tako pruža više mjesta, funkcionalniji je i možemo svi tri za njega lijepo sjest i ko ljudi pojest obrok, a možemo i svašta nešto fora na njemu sad raditi, kao recimo: slikati, igrati Labirint ili, kao danas zamijesiti tijesto, pa s modlicama koje mu je donesla tetica Lana izrađivati kolačiće.
naime, izvuko je bakin velki drveni valjak iz te stare vitrine koju sam, napokon uspijela do kraja posložiti kak treba, jer, do sad sam samo trpala nutra stvari koje su mi smetale, pa me pital:
- vidi, mama, našao sam! kaj bumo s tim radili? aha, znam, imam ideju! - ni njemu ne fali takvih predobrih kombinacija
i, iako sam već počela sređivati nered u onim ladicama koje sam očistila i zalijepila, te se riješila svih viškova papira, obzirom da smo dobili i kantu za papir, pa buju nam sad i drukčije obračunavali odvoz smeća, ostavila sam to sve za neki drugi dan, valda sutra kad dođem zposla,
neg sam, nebud lijena uzela nešto brašna i soli, natočila mu vode u šalicu, dala mu plastičnu zdjelu, pa mu pokazala kak se radi slano tijesto. pronašla sam i neko bijelo platno, pa sam mu napravila kapu, jedino mi je žal da nisam našla pregaču platnenu, imam njegovu malu plastificiranu koju koristimo za slikanje, jer se te boje malo teže peru bez nekog jakog sredstva protiv fleka koje izbjegavam, jer s pregačom bi bio baš onak ko pravi, no, njemu to i nije preveć smetalo, sve mi je pobrašnil, samo mu je u početku bilo malo ljigavo, dok nismo zamijesili, jer, pedantna je to Djevica horoskopska koju smeta i najmanja mrvica " bjaka ", tak da si je išel prat ruke svaki put kad bi mu se dio tijesta zakeljil na prstiće, no onda sam mu to sve još malo pobrašnila i složili smo kuglu koju je sam mogel valjat tim valjkom i modelirat po želji.