Samo Durica

zimske radosti

slobodan dan proveli smo na snijegu.
prvo se desilo to da je nekaj malo snijega palo prije par dana, taman kad sam morala na posel. i taj dan, kad je Fran videl vani snijeg skakal je od sreće po kući i molio me da mu odmah obućem skafander i pustim ga na dvorište, no, niš od toga, jer sam žurila na posel.
bilo mi ga je žal, jer, bil je jako žalostan, a i taj su dan svi ostali klinci uživali u to nešto sitno snježića koji se primil za tlo, pa mi bilo još više krivo, al i simpa, kak se oni mogu svemu veseliti, pa i s tih nekoliko malenih gruda koje su uspijeli sastrugati.
no, onda je osvanulo i to jutro, koje sam dobila slobodno, samo kaj je ovaj put padalo dost gusto i nešto duže.
odmah sam mu zvadila sanjke iz šupe, navukla skafander, sebi napunila ruksak, pa smo se uputili nas dva sami pješke do obližnje brega koji se i zove " skijaški ", na kojem sam i sama i s prijateljima puno puta uživala u sniježnim radostima, pa i učila skijati s tatom.
sjećam se, jedne zime tata mi je kupil svu opremu na sajmu polovne sportske robe koji se održavao u Domu Sportova, a kako je bilo potrebno opremiti i mene i sestru dobila sam tada jedne pancerice retro modela, no, vrlo kvalitetne i očuvane, zbog kojih su mi se neka djeca rugala, i to baš ona koja su dobivala sve ganc novo, samo bez neke velke koristi po razvoj njihovih vještina. bile su to one pancerice koje su zgledale više kao gojzerice, vezale su se žnirancima, ali su bile udobne i tople, te su te sezone poslužile svojoj svrsi, a slijedeće sam ih ionako prerasla, te ih je naslijedila mlađa sestra. tako je to kod nas išlo, nije se trošilo bespotrebno, ali nam je zbog toga bilo omogućeno mnogo toga kaj drugima nije, recimo, česta putovanja u strane zemlje, izleti po našoj, razgledavanje raznih prirodnih i kulturnih bogatsva, koncerti, odlasci u kino i kazalište, kao i česti izlasci u restorane.
zbog svega toga nikad se nisam osjećala zakinuta za nešto, niti se preveć uzrujavala na te i takve neznalice koje ne vide dalje od šmrklja vlastitog nosa. meni nisu bile važne pancerice, već mi je bilo bitno što prije savladati skijašku vještinu, jer mi tata obećal da bu me prvom prilikom vodil u Poljsku na velku planinu gdje sam zaista uživala, puno toga naučila i proširila horizonte u svakom polegledu. boravili smo u jednom zgodnom planinarskom domu u Zakopanima, ali i išli u razgledavanje predivnog kraljevskog grada Krakowa, kao i rotiraćujeg restorana negdje putem, tada u Čehoslovaćkoj, ne sjećam se sada više točno gdje, a na kraju smo stali i u Beću. bilo je to za mene, desetogodišnju djevojčicu putovanje za pamćenje čije ću krasne uspomene nositi čitav život.
tako smo se moje dijete i ja uputila na taj naš breg, tu u kvartu, uvjereni kak bumo se sanjkali, grudali i radili sniješka. sve je dobro krenulo, jer je putem do gore bilo sasvim dovoljno tog snijega da ga mogu vuć na sanjkama, tako da je on užival, a ja se znojila pod svom onom opremom koju sam metla na sebe, za svaki slučaj, no, kad smo se popli gore, od snijega baš i nije se sve bijelilo, skijaški je breg bil više blatna livada puno krtičnjaka, kaj Frana i nije sputalo da se zabavlja i s tim, no, ja sam se baš ono jako nabrijala na te sniježne radosti, parave, pa smo se, ipak, kad se on već naužival igranjem blatom, spustili istim putem, ovaj put brže na tim sanjkama, i naovorili tatu da nas vozi na Zelenu Magistralu gdje već počinje park prirode Medvednica i mora biti nešto više snijega. i bilo je, čak je u međuvremenu počel padat i novi, tak da smo se morali gore oboružati i skijaškim naočalama, jer nam je, zbog sve jačeg vjetra šibal i po očima.
spuštali smo se, tak, gore dole, skup s ostalom djecom, a onda je Fran odlučil da želi ić u šumu potražiti vuka, iako sam mu lijepo objasnila kako tu kod nas nema vukova, nije mi povjeroval, neg se moral sam uvjerit. pa smo svi tri hodali po dubljem snijegu u potrazi za vukom, koji se, po njegovom vjerovanju, sakrio.
penjući se tako stazom koja vodi do planinarskog doma " Glavica " došli smo do neke velke rupe na putu koju je bilo potrebno zaobići, no, zbog količine napadalog snijega nešto teže, i čim sam rekla:
- Fran, pazi da ne padneš, ovdje je jako sklisko.... -
on tresne direktno na zube i zvekne se u taj led, sva sreća nešto prije same rupe, tak da nije još i u nju upal.
okej, zubi nisu stradali, samo si je malo usnicu zarezal, al se jako plakal i rukavice su mu se zamuljale, a to ga je još više uzrujalo, pa smo odlučili, i zbog vjetra koji je sve jače i jače puhal, spustit se samo još jednom sanjkama i zaputit se prema autu u kojem je on zaspal, nakon kaj je reko:
- oprosti mama, nisam htio pasti. -
- pa, nisi ti kriv kaj si pal, al sad vidiš da je bolje slušat mamu i tatu kad ti nekaj vele, jel tak? -
- htio sam pronaći vuka. -
- rekli smo ti da nema vuka tamo. -
za jedan dan bilo je to sasvim dovoljno uzbuđenja.
- oćemo opet sutra ići na snijeg? - pital je prije spavanja