Durica Vozi Kolica

subota, 01.10.2016.

Mali Manekeni

vidjevši nedavno sasvim malenu djecu na audiciji za manekenski posao nisam mogla ne riješiti sama sa sobom nekoliko nedoumica, a kao prvo i osnovno pitanje mi se nametalo: " koliko je tako nešto pošteno nametati vlastitom djetetu? ".
jer, čisto sumnjam da su ti trogodišnjaci, pa i mlađi pačići sami se dosjetili kako bi željeli raditi upravo to.
jer to je pravi posao, nije igra, ono što je svakom djetetu svojstveno.
drugo, takva snimanja, bilo reklama ili fotografija iziskuju prilično mnogo energije, koncentracije i pažnje, što je tako malenoj djeci potpuno suprotno njihovim prirodnim oblicima kretanja.
okej, neki su možda prirodno nadareni za takve uloge, vole i žele se eksponirati, biti u centru pažnje, preuzmati različite uloge, te, ako se njima bave stručni ljudi, strpljivi i s pravilnim pristupom sve skupa može biti jedna zgodna igra u kojoj dijete nije ni svjesno što, zapravo, i radi, onako, kao da se samo spontano snimi neki zamišljeni skeč, no, nekako, to mi je vrlo teško za povjerovati, obzirom na to kako funkcionira svijet biznisa u kojem je vrijeme novac kao i taj koji pokreće ovaj kapitalistički svijet.
s druge strane, pa, možda i nema ništa loše u tome da se dijete od malena nauči biti strpljivo, kao i da stijeće određene radne navike koje će mu sasvim sigurno u budućnosti donijeti i dobrobit, jer, raditi se mora, a i nije loše odmah naučiti nositi se sa svim surovim aspektima poslovnog svijeta.
ipak, ta su djeca, već sasvim malena izložena šminkanju i friziranju kakvo zahtijeva kamera,
umjesto da provode vrijeme negdje na otvorenom u prirodi satima su zatvorena u nekakvim prljavim hangarima, pod utjecajem umjetnog svijetla i vjerojatno, bez onog ritma dana koji uključuje redovne obroke, odmor, igru i zabavu.
onda, ono što me još muči, vezano za tu temu jest, kakve poruke ta djeca primaju od odraslih i da li, u konačnici, uopće razumiju što im se dešava i čemu su izloženi. jer, jedna je stvar postaviti djecu u određenu procesnu dramu, kroz priču ili bajku, ponuditi im male dječje improvizacije, kostime ili lutkice za igranje, te im time razvijati maštu i kreativnost, a sasvim nešto drugo postaviti ih u ulogu reklame koja će se vrtiti na televiziji.
pitam se kako oni sami to doživljavaju, kako percipiraju sami sebe u tim ulogama, a ono što me najviše intrigira je i pitanje kako, nakon što ih odbiju na audiciji, jer, sigurna sam da mnogi od njih koje roditelji dovode na takve događaje budu odbijeni, i to više puta, pa se pitam kako to djeluje na njih same i njihovu svijest, sliku o sebi.
uspijeh je danas postao kao nekakav životni imperativ, čini mi se, no, potpuno drugačija vrsta uspijeha, po mom mišljenju iskrivljena, što ne znači, nužno, da sam u pravu.
moje poimanje životnog uspijeha sastoji se prije svega od elemenata ljubavi, mira i spokoja, te vjere u samoga sebe i vlastite sposobnosti, poštujući tuđe potrebe.
ono što mene zanima je: gdje je ta granica, te koliko daleko sam roditelj smije ići u svom naumu ako na silu djetetu nameće nešto što uopće nije u njegovoj prirodi niti je njegov vlastiti interes.
djeca su danas, ne samo preopterećena u školi, torbama, gradivom, zadaćama, brzinom usvajanja novih znanja, ocijenama, upisima u srednju školu, već i bezbrojnim izvanškolskim aktivnostima kao što su učenje stranih jezika, koje je postalo prioritet, pa su tu i raznim sportovima, sviranju instrumenata, slikanju, baletu, glumi, i da se razumijemo, nema ništa loše u tome ako su te aktivnosti umjereno i pravilno dozirane ( a ne da dijete nakon njemačkog i nogometa jedva drži gitaru i drijema na satu ), nenametnuto i prije svega, ako proizlazi iz djetetovog prirodnog interesa, talenta i zanimanja, ako nije neka roditeljska projekcija vlastitih neostvarenih želja i ideala.
manekensvo može biti sasvim zgodan hobi kroz koji dijete stekne, ne samo socijalne kontakte i vještine, nove prijatelje, već i neke znanja kao što su: lijepo držanje, pristojno ponašanje, razgovijetno izražavanje i dikcija, pa i sposobnost nošenja s tremom i usvajanje lakoće javnog nastupa ( zaista se trudim pronaći što više pozitivnih elemenata ), ali, ono što meni i dalje visi nad glavom je: da li je to dijete djelomično ili sasvim izgubilo svoje djetinjstvo, ono nenadoknadivo vrijeme bezbrižnosti, igre, veselja, slobodnog vremena, zabave, pa i naivnosti, čistoću svoje dječje duše, onu esenciju koja krasi svako maleno dijete neopterećeno nametnutim svijetom odraslih od samih tih odraslih.
jesu li time prije vremena uvedeni u svijet odraslih za koji nisu još spremni,
ili je sve skupa sasvim bezazleno?

- 15:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #