ljeto i ovanja
spakirala sam danas svoje dečke, te ih ispratila na more kod bake i dede. dida, kak on voli da ga se zove. ostala sam sama u Zagrebu, jer imam nekoliko neosgodivih poslovnih obaveza, još nekih financijskih problama koje moram hitno riješiti, a mogu ih samo odavde, te planiram, dok njih nema adaptirati malo stan u kojem je najveći problem s vlagom, oronulom stolarijom, razbijenom kadom i pločicama na podu koje bih željala promijeniti, a sada mi se pružila prilika za to sve, tako da je želim i iskoristiti, no,
dečki mi već fale, mada sam bila uvjerena kako će mi odmor i tišina goditi, sada mi je kuća pusta, gluha i prazna, te sam bila jako nervozna pakirajući njihove stvari, bez svojih.
Čovječuljak je odlučio i dole malo raditi, već je dogovorio neke svirke, a baka jedva čeka da ih vidi, nije da ću im ja baš puno nedostajati, Fran ih jako voli, dole se i rodil, pa je jedva čekao da krene, onako uzbuđen, nije se previše obazirao kaj ja ne idem, mada, objasnila sam mu kako bum brzo došla, i prihvatil je to sasvim okej. bil je on već dole sam i prošle godine kada sam ja išla sa zborom u Njemačku na deset dana, to je sasvim fino funkcioniralo, tako se ne brinem kako bu sve to prošlo bez mene i ne želim biti jedna on onih mama koja nije u stanju zbog sebičnosti pustiti dijete od sebe da uživa. prvo, more mu je jako potrebno za stanje kože koje mu se u zadnje vrijeme pogoršalo, a sami boravak na toj klimi, uz kupanje i aktivnosti u šumi mu blagotvorno djeluje na cijelokuopno zdravstveno stanje, osim kaj mu nestane alergija u potpunosti, poboljša mu se i apetit, te je tamo stalno dostupna hrana koju ovdje u Zagrebu teže nabavljamo: čisto kozje mlijeko, friško, direktno s farme, domać voće i povrće sa sela za koje znamo tko i kako ga uzgaja, svakodnevan boravak u prirodi, izleti i druženja s prijateljima, i opuštena atmosfera, sve to pozitvno utjeće na njega, ali i na njegovog tatu, pa ne vidim razloga zašto im to ne bih priuštila, ako već mogu. meni je, ionako, dole prilično teško dugo boraviti, jer, moj svekar je iznimno teška osoba s mnoštvom problema, s kojima se i njegova žena prilično bori, tako da se ja sama nikada u potpunosti ne odmorim tamo onako kako bih zaista trebala i željela. sudaramo se svakodevno u tom omanjem stanu i sa šogorom i šogoricom, i njihovim, potpuno različitim načinom komunikacije i životnih svjetonazora, kao i svakodnevnih navika, a sada, kada su tu i djeca i dva pesa, vlastitim odgojnim metodama. sve to skupa mene prilično zamara i iscrpljuje, iako se uvijek trudim ne pokazivati nikome kakao se stvarno osjećam, uglavnom šutim i sklanjam se koliko god mogu, trudeći se biti što neprimjetnija i ne ulazeći u nikakve nepotrebne rasprave, prihvaćam te tuđe i nametnute norme i pravila, samo zbog ljubavi prema mužu i poštovanju prema njegovoj majci koji neizmjerno cijenim, mada mi u većini slučajeva nije u potpunosti jasna, pogotovo ne ta njena žrtva koju je odavrala nositi na svojim, na izgled, nejakim ležima, jer, onakva sitna i malena djeluje više kao djevojčica, nego kao žena koja nosi čitav još jedna jako naporan, a, prema mom mišljenju i nezahvalan život, koji, što je sve stariji, to je i zahtjievniji, naravno. uz sve to, ona i radi, dok on sjedi doma i troši njen teško zarađen novac na ono što nikako ne bi smio zbog zdravstvenih, ali i psihičkih problema, ali i tableta koje redovito uzimati, i koje se ne smiju s time konzumirati, tako da su poslijedice ponekad ružne i mogu biti kobne.
tješi me, jedino to, što se malo primiri kada dođe njegov stariji sin, moj muž, koji na njega djeluje nekako autoritativno, iz nekog razloga, možda stoga što mu je jasno dao do znanja da nećemo dolaziti s djecom, ako se ne primiri, barem to vrijeme dok je dijete u kući, te da ćemo odmah otići ako napravi nešto što bi ga moglo na bilo koji način ugroziti, no, sam taj osjećaj kako to sve tinja u zraku i može svaki čas eskalirati, meni samoj nije nimalo ugodan, niti mi daje ono što mi je na odmoru najpotrebnije, a to mir i spokoj. proživjela sam ja već tamo sve i svašta, pa sada već pušem i na hladno.
tako da sam uvijek rastrgana između želje da mi dijete bude s bakom kojoj se neizmjerno veseli, te smatram kako mu je to druženje potrebno, i ne samo njemu, nego i njoj, znam koliko joj to znači da ih vidi, barem tih nekoliko ljetnih tjedana, ljubavi prema mužu i poštovanja njegovih potreba da ima kvalitetan odnos s roditeljima, te mojim vlastitim strahovima, nelagodom i nepotrebnim izlaganjem takvim mogućim neugodnostima.
recimo, zadnji put se tak napil, navodno od sreće kaj smo došli, da je pal sa stolca sjedeći u dvorištu na štrik za veš i slomil si ključnu kost. čak su imali problema kod doktora, jer su rekli kako su te ozlijede jako neobične, kao da ga netko drugi istukao, na što je moj muž poslije meni rekao da bi ga, zbog toga, on sam mogao namlatiti sam, no, naravno da nije, no, vidjela sam kako ga sve to čini jako nesretnim, a ne mogu sama ništa puno napraviti da mu olakšam, jednino što mogu je biti uz njega, pružati mu nekakvu podršku potiho.
tada mu je rekao kako ima sreće da su djeca spavala i da nisu ništa od toga vidjela, jer da jesu, kako više nikada ne bi došli i samo bi dopustio mami da viđa unuka, smatrajući kako će ga to, možda, motivirati da prestane raditi takve stvari, koje, u konačnici, samo njemu štete.
slično je napravil i kad sam rodila, pa su došli moji vidjeti Frana, tada je moj tata iz reda, ali i uzbuđenja, donio nekakvu flašu viskija, ono, samo za nazdravit, ne misleći ništa loše, no, ispalo je jako loše, tek drugi dan, kad je ovaj slistil cijelu flašu i ko zna kaj sve još,
tako da sam ja babinje, na kraju, provela u autu na putu za Zagreb, sa svim stvarima, sjedeći na šlaufu, zbog ogromnog hematoma kojeg sam zadobila prilikom indukcije i bebom od nepunih dva tjedna, jer, muž mi je baš tada bio na turneji, a ja više nisam mogla tamo ostati sama u takvim uvijetima.
prije nekoliko tjedana šogor je otišao sa svojoj kćerkom želeći provesti par tjedana s njom na moru dok šogorica radi, dobila je neki novi posao i nema pravo na godišnji sada, ali se odmah vratio, jer, veli kako je mala plakala i nije se mogla prilagoditi, kao, bojala se dida, što kod mojeg djeteta nije slučaj, jer on nema takvih problema, njega Fran jako voli, samo je bitno da je trijezan i da ne pije, jer, tada je sasvim drugačija osoba.
ja ga čak i razumijem, tu njegovu depru, zbog nepravednog gubitka posla, samo zato jer nije želio postati član starnke koja je bila na vlasti, a poslijedica toga bio je i gubitak kuće koju je dugo godina gradio, pa i nekog ugeda kojeg je uživao u društvu kao popularan muzičar i uspiješan čovjek, uvijek spreman na šalu i zabavu u društvu došao je toga da ga većina ljudi, kojima je nekada pomagao, sada izbjegavaju, te je, malo po malo upadao u tu svoju neku rupu koju je sam sebi kopao, sve dublje i dublje, te mu je sada sve teže iz nje izaći, kao u nekom začaranom krugu. osim toga, ljudima u takvom stanju potreban je mir i kontinuitet, komocija koju ima preko godine dok su njih dva sami, a onda dođemo mi, kao neka horda, s dvoje male djece i psima, pa mu sve to poremetimo. od jutra je neka gungula, vika, vriska, rasprava, vjerojatno ni vijesti ne može u miru poslušati, i koliko god je uzbuđen zbog svega toga, sigurna sam da ga, ponekad toliko izbaci iz one kolotečine na koju je navikao i koja mu godi, da se, jednostavno ne može oduprijeti iskušenju. predložila sam zato da se dogovaramo kada ćemo dolaziti, pa da ne dođemo svi u isto vrijeme, ali i to je jako teško izvesti, jer ta dva brata rade zajedno kod istog šefa, tako da slobodni dani ovise i o tome. a i nama su sada naša djeca postala prioritet. nadala sam se, nekako, da će ga ta djeca dodatno motivirati, pa će možda željeti prestati, no, ispostavilo se kako su ga samo još više uzburkala i stvorila mi dodatne nepotrebne emocionalne vrtloge.
šogorica je već nekoliko puta rekla kako će si oni nešto rađe nešto iznajmiti, ali ja znam, kada ti tako nešto napravili, svekrvi bi puklo srce, a ja nemam duše to joj priuštiti, kad joj je već i ovako dovoljno teško.
ni sama ne znam da li mi je draže i bolje ne biti tamo, pa razmišljati kaj se događa i kako sve to moj muž sam hendla, ili biti tamo, pa mu barem malo olakšati, iako, velim, i nisam od neke velike pomoći, obzirom da bi mu ja sama imala potrebu svašta reći i prigovoriti, kakva jesam, iskrena, spontana, lajava i bez dlake na jeziku, no, suzdržavam se uvijek, pa se samo šuljam, od jutra, hodajući po jajima i trudim se stopiti sa svjetlom koje prodire kroz šaropolke, ne želeći i sama doprinjeti nekoj nepotrebno neugodnoj situaciji.
no, kada vidim bakino lice i oči koje koje joj se cakle od suza radosnoca svaki put kada vidi unuka i sina, nisam u stanju uskratiti joj i to malo radosti i veselja koje čeka čitavu zimu, išćekivajući ih željna ljubavi i pažnje koju je zaslužila i znam kako joj samo to malo vremena provedeno s njima može nadoknaditi i uljepšati ionako ne baš lagan život. one bore koje već ima dugoko urezane od brige ne mogu joj više izgladiti, ali joj vrijeme provedeno s njima mogu ispuniti srce i dušu srećom i urezati koju novu, no, ovaj put od smijeha, tako da ja, sigurno nebum bila ta koja će, radi svoje komocije biti sebična.
obitelj je tu da se drži na okupu, bez obzira na sve probleme koje svaka obitelj ima. na kraju krajeva imamo samo jedni druge. želim da moje dijete ima te lijepe uspomene koje će nosti čitav život, a s problemima se treba naučiti nosti, što prije to bolje.
kak se ono veli:
"za odgoj je potrebno cijelo selo ".
ili tak nekak.
|
