Durica Vozi Kolica

utorak, 31.05.2016.

stolice u stolcu

tog jutra sam navila alarm, dost rano, iako sam radila popodnevnu. s te mi je strane pala kuhača u kinderladu, jer produžio se vikend od jutarnje u srijedu, do popodnevne u ponedjeljak, obizirom da sam si zaradila za slobodan da, ali, toliko sam bila uzbuđena, taj ponedjeljak ujutro, iako imam svoju malu, precizno nepogrešivu budilicu, koja me budi okrečući mi glavu u smijeru kazaljke na sunčanom satu, koji razlijevajući svoje zrake po šarama na jastuku najavljuje spremanje flašice, još mene snene, polubudne, poluludne, prije kave, ovog jutra, bojeći se kako ne bih zakasnila, sve sam naopako sami sebi priredila.
prinčevi su spavali snom posutih zrnaca čarobnog praha za uspavljivanje, dok sam se šuljala izeđu hrpetiha opranog, ali nespeglanog veša, kojeg sam uspijela svega i osušiti ovih nekoliko vrućih sunčanih dana, trudeći se što manje škripati vratima bakinog satrog ormara u kojem sam tražila nešto prikladno lagano za, po jutru, sudeći, jedako toplom danu.
pronašla sam onu tuniku laganu kao gaza koja pristaje uz bilo što prvo koje mi dođe pod ruku i nogu, jer, željela sam što prije pročitati sama te rezultate na vrtićkim vratima, kako bih, tek nakon toga, bila u stanju sjest van na veradnu, s kavom i, nadala sam se, nazdraviti sama sebi i novom nam početku.
onaj unutarnji osjećaj, zvan intuicija, bio je lagan kao ta pamučna poluprozirna tunika s cvjetnog uzorka, ali, iskustvo je zakuhalno realnost koja mi nije davala mira, kako to već kod mene i biba, sve dok nije gotovo - gotovo nije.
zamišljajući si njegovo ime na popisu izvješenom na staklenim ulaznim vratima tek je početak jednog sasvim novog i neizvjesnog procesa, te mi je sve skupa stvaralo nepotreban nemir, kojeg sam se imala potrebu riješiti, barem u tom jednom segmentu,
a, onda ćemo dalje, onako, prokušano i po starom:
kako ćemo - pa, valda: lako. kao i većinom sve ostalo kod mene. malo promišljanja, nešto osluškivanja same sebe, prilagođavanja njegovim potrebama i postavljanje novih životnih okvira.
baš kao što mi je palo na pamet umjesto prebojavanja njegovih šarotina koje mi je ostavil na zidu dnevne sobe iznad kauča pastelom, samo objesiti onaj krasan okvir koji već dugo stoji na ormaru, čekajući neku fora prigodnu primjenu.
skidanje pelene započelo je sasvim fino, dok se, baš taj topli vikend igrao škafom vode u hladovini ispred dedine garaže.
sve dok nije dotrčal do mene kako bi mi pokazal:
- dođi, mama, vidi, bjak! -
- pa, kaj si to napravil?!? zakaj, Fran, Za Kaj??!! - gledam u pravilno formiranu hrpicu drekeca na stolcu, pobogu, na stolcu. dakle, popel se na stolac, iz nekog, meni, sasvim neobjašnjivog razloga, obzirom da sam ga do tada percipirala kao jedno sasvim pristojno intelektualno razvijeno dijete, za koje sam bila sigrna, obzirom da je već prilično dugo upoznat i sa sjedenjem na kahlici, pa i obavljanje nužde na zahodu, kako je sve potrebo povezao u toj svojoj glavici, pogotovo stoga kaj prije nego si to obavi u pelenu, nam svečano lijepofino, objavi:
- ja kakam. -
onda mi, po novome trčimo na zahod, stavljajući mu onu mali daskicu s patkom, koja je, do sada bila hit, kao i puštanje vode nakon uspješno odrađena posla, pranje ruku, čitaj, igranje vodom i pjenom sapunice i sve je tako jako bilo zabavno, poučno, uspješno i s hepiendom, da bi mi, neki dan, priredio upravo to,
stolicu na stolac.
oksimoron u moron.
- ne znam - sliježe ramenima.
- ne znaš?! ti ne znaš di se kaka? ti mene zafrkavaš, Fran?! -
- u zahod. -
- da, kaka se u zahod. mama kaka u zahod, tata kaka u zahod, deda kaka u zahod..... - pjenim se
- Kaula kaka u tlavu. - veli mi i cereka se ( travu, ne tavu )
- Karla je pes i ne kaka na stolac! jesi ti pes? -
- nisam, ja sam Fran. -
- da, ti si Fran. veliki dečko koji će ići u vrtić. ako budeš kako u pelene upsat će te s malim bebama, jer, samo male bebe kakaju u pelene. a niko živ ne kaka doma po stolcima. to se ne radi, Fran moj! to nitko ne radi! i kaj bumo sad? -
- briši to. - donosi mi vlažne maramice
- briši ti! ti se pokakal na stolac, ne ja! - mislim, samo mi još treba da mi to razmazuje po kući, al pokušavam naglasiti, bijesna i razočarana neku poantu.
- neću! fuj, bjak! -
- ma nemoj! sad je fuj, bjak, a mama nek čisti. super ti je fora. -
- hahahaha, super mi je fora! -
- ne, nije, Fran! nije ti super fora! drugi put kad ti se kaka ideš na zahod ili na kahlicu, jesmo se dogovorili. inače te neće primiti u vrtić. tamo ne primaju ovakve velke dečke koji kakaju doma po stolcima! -
- hoću ići u vrtić! -
- e, pa, onda, gdje se kaka? gdje se Ka Ka, Fran? -
- hik! bum! tras! -
- kaj, hik, bum, tras? pitam te lijepo di se kaka! di kakaju velki dečki? -
- Čizma i Dora su išli do Šume, žute rijeke i bučne doline i tamo je bil: hik, bum, tras i onda......-
- nemoj ti meni Čizma i Dora! Dora je pametna curica koja kaka na zahod, a i Čizma je majmun bez pelene! jesmo se dogovorili? -
- hik, bum, tras! -
- Fran, ne zafrkavaj se sa mnom, di se kaka? - mislim si, kad te ja dohvatim, bit će ti: " hik, bum, tras! "
- u zahod, mama, u zahod, ti ne znaš? -
( odi vrti, mali! ) - nisam mu to rekla, al najrađe bi.
odjurila sam tak, to jutro, što prije vidjeti kaj piše na tim vratima,
a, kad tamo, lijepo stoji obavijest:
" dragi roditelji,
rezultati upisa i termini potpisivanja ugovora biti će objavljeni danas u 15.00 sati. "
evo mi:
" hik, bum, tras! "

- 06:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #