Durica Vozi Kolica

srijeda, 18.05.2016.

na ti jada

danas su klinci norili po gradu,
sretni, što su proveli zadnji dan
u školskim klupama,
iako će ih neki, možda,
zamijeniti onim akademskim,
jednako neudobnim,
no, tada će im persirati:
" kolega"
prilikom polaganja nekog od kolegija,
prije kojeg će morati jako dobro prokolkulirati
koji im se od tih kolegija zaista isplati
slušati i platiti,
te, da li će tom, mukotrpno zarađenom diplomom
biti u stanju zaraditi svoj kruh doma
ili će se i oni, kao i većina prije njih
otisnuti u tuđinu.
vjerojatno stoga su imali potrebu taj jedan dan
svog života potratiti u napajanju se lošim alkoholom
u prvelikim količinanama, gađati se brašnom
i bacati se, pa i povraćati
u fontane, kojih im, barem ne nedostaje.
moram priznati iskreno
kako sam sama uvijek s prezirom gledala na takve aktivnosti,
jednostavno nije moja furka nikad bila
stopiti se s masom,
natakariti na sebe identične kostime s porukom
i u hordi mimohoda davati si oduška.
više sam tip od intimnijih, kućnih zabava,
ili izleta u prirodi, kraj mora uz gitaru i pjesmu
bez publike unutar gradske vreve.
naša obiteljska tradicija nalagala je pohađanje jedne,
nekad kvalitetne i elitističke gimnazije,
još uvijek pamtim bakinih priča kako su oni taj svoj gimnazijski kraj
i početak novog, ozbiljnijeg života
započeli vožnjom kočijom kroz grad,
svečano odijeveni, dostojanstveno, kako je i priličilo predstavljati školu
na klasičan, i za to vrijeme glamurozan način.
kako svako vrijeme nosi svoje
i ne možemo očekivati da se danas te zastarijele vrijednosti
nameći madim naraštajima, razumijem i njih i njihovu potrebu
obilježavanja tog, za njih važnog trenuka kojeg se žele sjećati,
drugi dan s nostalgijom, jer, sve ovo ostalo
shvatit će tek naknadno, kada sve prođe i ode u nepovrat,
kao i to njihovo brašno koje bacaju u vjetar,
( zaista ne razumijem tu navadu, niti sam je ikada razmijela )
zato su me jako razveselili i ugodno iznenadili
mladi Zadrani
koi su kilu brašna, soli, šećera i litru ulja
doniral socijalnoj samoposluzi,
umjesto da se razbaciju s hranom kjoje sve manje ima
i koju sami, vjerojano nisu priskrbili si.
mi samo,
na četri Grazie, najbolje prijateljice
mjesto norijade
odabrele te dane provesti zajednu
u vikendici na Malom Lošinju.
i bilo je to ljetovanje za sjećanje.
njen tata iamo je oveći gliser / jahtu
kojom nas je vozio okolo u razgledavanja,
ili samo malo brže da nam vjetar propuše mozgove,
prije donošenja tih nekih vrlo bitnih životnih odluka.
bilo je to jedno od onih bezbrižno provodenih ljeta
u kojima nisamo niti naslučivale
kaj nas sve još čeka u životu,
ali, bile smo sretne upravo u tom svom neznanju
zajeno smo kovale planove budućnosti,
malo smo i norile, naravno,
bila je to samo naša norijada,
ona koja se pamti za čitav život.

- 10:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #